Podrijetlo i djetinjstvo
Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vi njani ma Do njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego vačkih Vinjana kraj Posušja.1
Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po do go voru s nji hovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k se bi ujaci, maj čina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vi nja nima. Bru no je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina.2 U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila nji hova baba Janja (Đerekuša), majčina majka.
Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga nje gova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smr ti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i za pravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.”3 S takvom sjetom on se je često sje ćao pokojne majke.4
Bušićevo školovanje
Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom od ličan.5
Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950. – 1954.6 Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog od lič noga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vi jeća (16. stu de noga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bi s tar, marljiv i miran.”7 Drugi razred završio je također s odličnim us pjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, mar ljiv, miran i uredan.”8 I treći razred završio je s odličnim us pje hom, a zbog od ličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. si ječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Ra z re d nog vijeća. U ime ni čkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.”9 Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim us pje hom uz ovu primjedbu u razrednom ime niku: “Inteligentan i mar ljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja pri mje renog.”10
Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg ško lo va nja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – ško lo va nje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Kar lo v cu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto.11 Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom.12 Peti razred gimnazije završio je u li pnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vr lo do bro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pra vi lan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”.13 I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu sto ji pri mjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.”14 Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom.15 Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”,16 školovanje je na sta vio šk. god. 1959./60. u Splitu.
Bušićevi književni prvijenci
Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je po čeo kao četvrtoškolac.17 Već g. 1952., kao trina esto go dišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pio nir i prvu pripovijetku – Kako su se Bu šići borili protiv Turaka, s pot pisom Bruno Bušić.18 Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je pre daja o vla stitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-os man lijskoj granici sa sva ko dne vnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu podru čju, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borci ma protiv Turaka: o ha rambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svo jim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.
Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bu šić, kako se je potpi sivao sve do g. 1957., objavio u tek po kre nu tom om la din skom časopisu Vidik ulo mak pripovijetke Sa Šušom i To pa nom19 u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svi tu. Niko te ne mo re vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije bra ta pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu sa vjet upućuje i jedan starac u pripovi jetci Starac i ži vot, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955.20 Kao da je predosjećao sud binu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emi granta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu.
Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglav nom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan,21 Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje,22 Smokve,23 Noć na orošenom pašnjaku24 i Le-le moja, Le-le žalosna25. U pripovijetci To pan, objavljenoj u Po letu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i čet ničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne pa tnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina naj žalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri je dnako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pi sac petna esto godi šnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjet skom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje oci je ni la vrlo pohvalnim ocjenama.
U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka, otac ga je predao u Hercegovinu baki i uja cima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U se lu se je sprijateljio s ne ko li ko svojih vršnjaka. Krstarili su po šu ma ma i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima. Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke tor bice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i od met nuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, do tje rali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali... hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oš troj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na li va da ma čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz pri jateljstva”. Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo či tati. Tada su mu, kao petnaestogodišnjaku, bili naj miliji pisci Ko ro ljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Nje govi su mje šta ni podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu.26 I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio.
Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja,27 Susret,28 Samotinja,29 Povratni hod,30 Čovjek, brat i ja.31 U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste proble me kao i u pret hod nom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim pri ka zivanja običaja i načina življenja svo jih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hr vat skog naroda u II. svjetskom ratu: o čet ni čkim pokoljima u rodnom se lu i kraju, o ra tnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne iden ti ficira, ali s ve likim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stra da nju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se ni je znalo, o nestalima u ratu, o ne stalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga knji že vno ga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno pre da jom, tra dicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i iz ra ža vao se fol k loristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim iz ra zi ma.
Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva
Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pam će nje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i ha ram bašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pje sma rice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo ri zi čno živjelo – posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Ju goslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji – bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, pro cje njivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i ši rim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vi d lji vo i u njegovim književnim prvijencima.
Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imot ske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Ju načke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a ob ja vljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala.
Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjet skom ratu što su ih nje mačke okupacijske vlasti osudile na smrt i ko ja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951.32 U početku pedese tih godina Bušić se je u očevoj knji žnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike – o hrvatsko-srpskim poli tičkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj po lo vi ni XX. stoljeća – i u hrvatskim sredinama dosta čitane.
Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.
Pod nadzorom Udbe i prvi progon
Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti dje lovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak33 i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji ko munistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”
Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaesto go dišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vje ro na uk u pot punosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj op stoj no sti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim do kazima, što je pridonijelo, uz “grije he”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vje ru tako i u knji gama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pi tanje po svojoj zre losti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao še snaestogodišnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mno gim stvarima i pitanji ma i, prema tome, moje biće nije posve sa vršeno, jer da je savršeno, ja ne bih sumnjao, nego bih stvari i pi tanja odmah te me lji to spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću sa vršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi po sta vio pitanje: “Oda kle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršen stva od go vorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu savršenije od mene i ko je u sebi sadržava sva savršenstva o ko jima sam ja mogao imati ne ku ideju, tj. jednom riječju – to je Bog. Pro suđi vanjem zdravog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, ko ji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.” U od go vo ru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičaje na za mlade godine: 1. djetinje vje ro va nje zasnovano na po ukama vjeroučitelja i roditelja, 2. razdoblje pu bertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha” i 3. raz doblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvje ra va i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je ži vio u tipičnom pa tri jar halnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školovao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bušićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo li jepih opisa stanja duha koji traga, opisa u ko jima se na zire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena spo so bnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaesto go di šnjak, bio pozitivno nadahnut takozvanim apo lo getskim argu men tima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću: 1. pitanje Božje opstojnosti i 2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao ra zličite oblike filo zof sko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evo lu cije očito je da je dobro upoznao odgo vore ka to ličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uo čio, proučio i pri hva tio.
Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pi tanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Na ra v no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da na š nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju go slavije bi lo je dosta gladnih, žed nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma njem bro ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi šlje nja, dok je sa da novi sistem sku čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli cu na rodnosti. Na rodna republika Bosna i Hercegovina nije do dijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj vodina i Ko sovsko-Meto hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi ti pri klju če na Bosna i Herce govina. No, osim toga Srbi vode pro pa gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za ro b lje ni ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je za tim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne po sto je “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrd njom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed na ko sti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kri tizira Titin i Jovankin luk suz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imot skog koji se voza džipom, “ili le mu zinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se nje go va djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo du bokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam pi, koja bi upozorila na njih”.34
Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slo bo d nim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pi smenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to ka ko je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bru no sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade... zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imot skom, pa i kako se to naročito za paža u višim razredima”. Tomu je do dao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve os novne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.”35 Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne od govore.
Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije od mah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “ot vo reni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vi di iz pristupačne Udbine ta dašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne or gani zacije hr vat ske inteli gencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slo va riječi prvoga naziva).
Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Ma ri ć iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Ši roki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zi m skog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom.36 Po prihvaćanju te ide je, do go vorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svo joj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava do moljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski na rod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugosla venskom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od po če t ka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i us mje rava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kon tro lirala hr vat sku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazo v nom i životnom razvoju.
Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg iz vijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji je dan broj đaka” koji bi pone kad i negativnije istupali i da je “ova pojava u za dnje vrijeme počela... dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjero jatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mo star – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imot skom, uz kojega ima još oko 20 “om la di na ca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Ni kolin, Marijan Rebić Raj kan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, stu dent Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić. O Bušiću se ka že: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako ne ma demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U dopisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se pra ti njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.37
U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna sku pina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runo vića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Pod ba b lja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvat skog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom dru štve nom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske knji ževnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pra vo pis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Bor ku kraj Imotskog da bi evo cirali uspomenu na obljetnicu progla šenja NDH-a 1941. g. Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem.38
Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tada šnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimna zi jalaca, vid ljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog iz vještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Do minko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bez bjed no sti u Ma kar skoj. U njemu je, pišući o “proustaškim ele men ti ma”, o An driji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja vi đe ni u Im ot skom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji op ra v dana su mnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Fra njevačkom samo sta nu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu os nutka NDH-a”.39
U početku svibnja iste godine gimna zi jalce u Imotskom posjetili su trojica gi mna zi jalaca iz Lištice (Ra doslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Pe šku ra,40 po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe,41 a us mjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i pro tu ko munističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Li šti ci i Imot skom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na priprema nju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico.42
Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organi zacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, do voljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa orga ni za cije: “ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnoprav nost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”43
Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gi mnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bi star i na da ren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.”44 Isti dan izvještaj je Udbi podnio i su radnik Ilija, također gi m na zija lac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”.45 Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimna zijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi pre kinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju is postavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Flo ri jana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni na kon ponoći. 46
Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio sa mo sta lan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formulira nju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje ta dašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formu li ra nju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko- -li beralnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički po re dak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijal-demo krat skim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u ja vnim di s ku si jama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteli genciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”47
O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi pri jate lji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica ne kog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska re volucija!”48
Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spo me nu tih gimnazija laca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili nor malno školovanje. Me đutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje or ganizacije “Tiho” pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mje re. Uglavnom, ona ih je, su sta vno prateći i pozivajući sve iden tifi ci rane na razgovore, nastojala pri dobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izi gravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane in for macije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957.49 Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tra di ci o nalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vla dati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na po stavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Stu di ram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac za branjuje bilo s kim družiti”.50
Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imot skom i priveden u prostorije tamošnje Udbe.51 Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina iz vje šta ja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Ud bine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).
U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim bi ti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uosta lom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špi jun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na po stavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pi sao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli ne pri ja telj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa dru go, onda ga protjerati iz gimnazije.”52
Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Ma kar skoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bez bje dno sti Se kre tarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imot skom nakon sa slušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ide o loškim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sa sta nke, ra di čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor... Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to ne moralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš us meni poziv... Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni za uzi ma ju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje po državaju veze – me đusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole... Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabe lica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod dru gih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pi tanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno spo razumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno ma te rijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene mo mente u elaboratu. Mo li mo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”53
Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. li sto pa da 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgo va ra ti, a ni je ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Ga li ćem jer za jedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.54
Isključenje iz gimnazije u Imotskom
Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjed nosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na raz govor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gi mna zi jalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnev kom pisanu in for maciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”.55 U gimnaziji je, u smislu up uta, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sa sta nak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je – osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta – Milana Gudelja i Mire Pandžića – tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom ka z nom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno po lažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u up ra vu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainte resirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, ot vo reno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uru če na rješenja.56
Pod svakodnevnim nadzorom Udbe
Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik Mer kur, jedan od njihovih gimna zijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo.57
Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Flori jan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na po dru čju NRH. U žalbi su naveli da su ka žnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo sta nje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i za ko ni ta odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Za tim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imot skom došlo na pri jedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, su ge ri rao što tre baju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator or ga ni za cije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom na sta vni čkog zbo ra i lošom ocjenom iz vladanja”.58
Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. in for ma ciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imot skom i o žalbi ka žnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotar ski ko mitet u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mo sta ru.59
Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “ka ko je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo iz laze iz kuće, nego da većinom uče.”60 Već 12. prosinca 1957. izvi je stio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pa zaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić An tu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve nji hove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba po dr ža vati.”61 Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutrašnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imot ske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Sa radniku Majc dali smo za datak da se poveže s ocem od Bušić Bru na i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina... Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne odbra ne NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evi den ci ju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga rije čima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’”62
Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gi mnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora.63 Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Na rod nog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rje ša va nje njihove žalbe.64 Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u za ko ni tom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.65
Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gim na zi ja laca i u rje še nju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obra zloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj or ga nizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hr vatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, pro tiv Saveza komunista Jugoslavije, komuni zma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašisti čki po re dak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svo jim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se po pra vi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dis po zi ti vu.”66 Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.67
U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja – uz pomoć imot skog odvjetnika Ante Jer kovića – Bu šić, Babić, Gabelica i Galić pod nijeli tužbu Vi jeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958.68
Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimna zi ja laca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, in te le ktu al no jako spo so ban, tako da se već može ubrajati u red jačih hr vat skih knji žev ni ka”,69 a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Do njim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “je dno pismo..., od mah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.70
Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji mu je rekao da je dobio posao u jednom izdava čkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati pla ću u iznosu od 8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati ne ku zaradu i na članke koje bude pisao.”71
Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio... svoje rodno mjesto i pošao u
Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.”73 A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u
Udbin suradnik
Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca
Bez obzira na sve okolnosti i policijsko-političke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez sa slu šavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imot skom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja.80 Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska upu tio 30. li sto pada 1958. Saveznom vrhov nom sudu žalbu koju je potpisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH ne od mjerena i nelogična jer se i pre više orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno za do vo lja vaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.”81 Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makar ska 22. studenog 1958. uputila je do pis II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unu trašnje poslove FNRJ s mol bom da se na Saveznom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH.82 Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. po novo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Ga be lice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gi mnazijalci upu tili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imot skom da se sa slušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kul turu NO kotara Makarska u svom od govoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vi je ću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i na stavnika u tome postupku.
Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo TuđmanFranjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo TuđmanFranjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman
