Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!

Podsjetimo se...

2011-11-15T13:16:00.003+01:00

Izvor: http://www.forum.hr/

Možda se podsjeti i Bajić. Dio bogatog repertoara SDP afera.

I neophodno je pročačkati SDP-ov čistunski nastup, kad progovore stisnuti tajnici bit će još materijala.

1) U studenom 2002. počela je policijska istraga vezana za poslovne odnose Ine i Jadranskog pomorskog servisa (JPS) kada je na Linićevo inzistiranje JPS bio prodan Marplov-u iz Rijeke u vlasništvu Ante Marasa. Management Ine se protivio prodaji jer smatrao da nema razloga da Ina prepusti prijevoz derivata po Jadranu nekome drugome. No, Linić je pobijedio i nakon te prodaje Ante Maras i njegov management preuzima kontrolu nad Jadranskim pomorskim servisom (Damir Vrhovnik je šef Nadzornog odbora) čime je Linićev lobi u potpunosti kontrolirao prijevoz nafte Jadranom.

2)Viktor Lenac - afera u kojoj je sanirano privatno brodogradilište Račanovog prijatelja i kuma Slavka Linića ,Damira Vrhovnika dok je ovaj u isto vrijeme imao mjesečnu plaću – sto pedeset tisuća kuna.

3)Picula je zataškao javnosti da je u hrvatskom konzulatu u Zurichu službenica Ministarstva vanjskih poslova ukrala oko 40.000 franaka. Uz to, zadržao ju je na platnoj listi MVP-a.

4) Skandal izazvan Račanovom neopreznošću i neupućenošću u bankarski sustav u kojem je bez ikakvih dokaza plasirao nepromišljene izjave o nepravilnostima u Privrednoj i Splitskoj banci čime je , zbog potencijalnog stampeda na štedne uloge, skoro izazvao kolaps bankarskog sustava. Nekoliko dana kasnije održao je tiskovnu konferenciju na kojoj je pokušao ublažiti zbrku koju je izazvao u javnosti.

5)Riječka banka- uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića izjavama tipa: "ni nakon krađe 100 milijuna dolara, a ni nakon što su građani digli gotovo 250 milijuna eura štednje, ta banka nije doživjela kolaps". Takva Linićeva stajališta dovela su do ozbiljnih okršaja sa liderima petorke koji su, u slučaju Riječke banke, kulminirali kada su ovi tek iz novina doznali da je Riječka banka prodana jednoj austrijskoj banci, premda nisu dali suglasnost za prodaju.

6) Otvoreni sukobi sa koalicijskim partnerima bili su vidljivi u i slučajevima samovoljnih privatizacijskih odluka koje su provodili Linić i SDP. Očiti primjer je privatizacija Večernjeg lista gdje su Linić i kompanija prodali Večernji list Styriji za 24 milijuna DEM. Kasnije se potvrdilo kolika je ta privatizacija bila promašena: Večernji list, odnosno Styria, za prodaju polovice svojih dionica u VIPnetu zaradila je 25 milijuna eura. Dakle samo prodajom polovice dionica u VIPnetu Styria je zaradila dvostruko više negoli je platila za cijeli Večernji list i 10 posto dionica u VIPnetu.

7) Afera sa Sunčanim Hvarom, kad su kao mnogo bolji ponuđač prezentirane Terme Čatež koje su ponudile samo 45 milijuna eura, dok je Kompas ponudio ulaganje od 62,6 milijuna eura. Ta afera je izazvala najveću krizu koalicije.

8) I u aferu oko Hrvatskog teniskog saveza bio je umiješan SDP sa Slavkom Linićom. On je 4. ožujka 2002. odobrio da se poduzeću Alplan otpiše kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci i da njihov kreditni dug od 10,5 milijuna kuna preuzme Hrvatski fond za privatizaciju. Ugovor o preuzimanju duga potpisao je u siječnju 2002. Hrvoje Vojković, tadašnji šef Fonda, ali je mjesec dana kasnije suglasnost dao Slavko Linić, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora. Naravno da zbog prebacivanja dugova jedne privatne tvrtke na porezne obveznike nitko tada nije odgovarao.

9) Skandalozna sanacija Hrvatske poštanske banke kojom su faktički otpisani dugovi najkontroverznijeg tajkuna 90-tih Miroslava Kutle i dugovi firme Fenixve koja je sudjelovala u prijevari kod projekta gradnje javne garaže i stambeno-poslovnog objekta u Rijeci u vrijeme dok je Linić bio gradonačelnik. Sanacija je koštala 700 milijuna kuna. Tako su SDP-ovci umjesto zatvarnja tajkuna i lopova istima opraštali dugove.

10) Afera u kojoj je sudjelovala tadašnja ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović kada je 2002., suprotno važećim propisima, omogućila Dragi Jurišiću, klijentu svoga muža Marka Marinovića, da postane vlasnik benzinske crpke u Lužanima. Nakon što je zbog te, a i druge afera vezane uz supruga, podnjela ostavke na sve stranačke dužnosti, ostala je zastupnica u saboru, nije se mjesecima pojavila na poslu, a i dalje je primala plaću od 16.000 kuna.

11) Afera Liburnija - Linić nije izvršio sudsku odluku(dug se morao vratiti a Linić to nije poštivao i napravio dug još veći) a time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata..

12) Hotel Excelsior u Dubrovniku - primjer Linićeva pogodovanja SDP-ovim tajkunima. Po Linićevu nalogu je “prodan” hotel Excelsior u Dubrovniku, Goranu Štroku, po mnogima najvredniji turistički objekt u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje koliko je njegov novi vlasnik u zbilji dao novca. Naime, mnogi su mogli pod takvim uvjetima kupiti taj hotel. Za Excelsior je u gotovini plaćeno milijun DEM-a (u nekim je procjenama vrijednost hotela bila mnogo veća, opljačkano je, to jest Štroku poklonjeno 30 milijuna njemačkih marka društvenog novca) i preuzet je dug od 34 milijuna DEM koliko je Dubrovačka banka potrošila na uređenje tog hotela nakon što su u njemu bile izbjeglice. Stvar je u tome što taj dug nije otplaćivao novi vlasnik već se dug otplaćivao iz poslovanja hotela. Godine 2002. jedan tjednik objavljuje podatak da je od samo jednogodišnje zarade Excelsiora Štrok nadoknadio milijun maraka koliko je platio hotel, otplatio kreditnu ratu hotela i još nešto - zaradio. Dakle, kao što su komunisti poslije 1945. godine otimali privatno vlasništvo, tako su ga od 2000. davali svojim pouzdanicima. Većina ljudi smatra da je zapravo hotel poklonjen, jer ako će sam hotel vraćati dugove, onda ispada da smo hotel prodali za ništa.

13) SDP i kompanija na čelu sa Slavkm Linićem 2002.g. u PIK Vrbovec postavljaja management kojem plaćaju 180.000 kn mjesečno. Na početku 2005. g. taj isti management je osumnjićen za gospodarski kriminal. Zloupotrebama je oštetio to poduzeće za gotovo 17.000.000 kuna.

14) Iz nedaleke prošlosti iskopana je sumnjiva prodaja hotela Alan po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo. Linić dubrovački hotel Excelsior prodaje Goranu Štroku po cijeni – kako je javno i gnjevno svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela (trideset puta više novca nudio je Štrokov takmac u natječaju).

15) Za kriminal u Ini Vesna Balenović optužuje Linića, a i on je sam u jednoj televizijskoj emisiji priznao da je u Ini kriminala bilo, ali je, opet kao predsjednik Upravnog odbora, radi mira među koalicijskim partnerima krivcima progledao kroz prste. No ni nakon prijava Vesne Balenović ni nakon toga priznanja – istrage nema.

16) Veleizdaja koja je učinjena izdvajanjem hrvatskog pomorskog teritorija iz države Hrvatske pripajanjem toga teritorija drugoj državi, Sloveniji. Racan na dar Sloveniji daje 160 cetvornih km morskog teritorija, de facto joj daje još tzv. dimnjak, koridor širine 3,4 km i dužine 10 km kao izlaz na otvoreno more. Privid zadržavanja granicne crte s Italijom riješen je bastardnim "bermudskim trokutom", dijelom mora koje bi na papiru pripadalo RH, premda medunarodno pravo ne priznaje suverenitet kad nema izravnog doticaja s kopnom. Racan se na konferenciji za novinare 25. srpnja 2001. pokušao opravdati govoreci da je "sporazum u hrvatskom strateškom interesu i stoga Vlada iza njega čvrsto stoji".

17) Baxter- najveća nesreća hrvatskog zdravstva u kojoj ju u samo jednom tjednu u listopadu 2001. godine 23 ljudi umrlo u nekoliko hrvatskih centara za dijalizu zbog neispravnih Baxterovih filtara. Ministrica Stavljenić podnosi ostavku.

18) Afera nagibni vlakovi - bez javnog natječaja kupljeni su vrlo skupi nagibni vlakovi pod prozirnim objašnjenjem: "Putovat ćemo do Splita" međutim pokazalo se da je pruga nesigurna, jer su drugovi navodno "zaboravili" da su tu prugu njihovi drugovi "antifašisti" barem svaki mjesec za vrijeme četiri godine rata barem dvaput mjesečno minirali.

19) Po dolasku drugova na vlast prvi zadatak je bio, Bljesak i Oluju staviti pod nadležnost Haaga. To je i učinjeno prihvaćanjem Deklaracije o suradnji sa Haagom. Predsjednik Tuđman, odnosno tadašnja vlada, jasno je stavio do znanja da Haag nema nadležnost nad operacijama Bljesak i Oluja, pa prema tome Gotovina i nije mogao otići u Haag niti kao osumnjičenik. No, drugovi ne bi bili to što jesu pa su bez ikakvog racionalnog razloga donijeli sramotnu Deklaraciju. Nakon toga ispraznili su državne arhive sa vojnim tajnama, transkriptima i dr. dokumentima i progon naših generala mogao je početi.

20) Uz te skandale, afere i izdaje moglo bi se još štošta nadodati, a pogotovo ako bi aferama smatrali ono što SDP-ovci pripisuju HDZ-ovcima.(Verona, Imostroj, KIM i sl.)

21) Tonino Picula, bivši velikogorički gradonačelnik, nakon što je objavljeno kako Uskok vodi istragu protiv njega zbog kupnje 46 autobusa vrijednih oko 100 milijuna kuna. Picula je prozvan za zloporabu položaja jer je, kako se smatra, sklopio štetan ugovor sa Zagrebačkim holdingom, ali i Europskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), kojoj je osigurao pljenidbu velikogoričke gradske imovine u slučaju da se Grad nađe u financijskim problemima. Picula je optužbe pripisao "prljavoj politici", najavivši tužbu protiv HDZ-ovca Ante Šimonovića, koji je potpisao kaznenu prijavu protiv njega.

22) Kaznenu prijavu od DORH-a zaradio je i SDP-ovac Zvonimir Mršić, gradonačelnik Koprivnice, i to zbog sporne prodaje gradskog odmarališta u Pirovcu. Tereti ga se da je odmaralište prodao po znatno nižoj cijeni od realne. Mršić se branio kako je odluku zbog koje je zaradio kaznenu prijavu donijelo Gradsko poglavarstvo. Afera dobiva na težini i zbog činjenice da je zemljište prodano poduzeću Žarka Pavline, inače daljeg rođaka bivšeg predsjednika Stipe Mesića.

23) Početkom ožujka 2009. riječka je policija u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom podnijela kaznene prijave protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i nekolicine njegovih suradnika. Kao grijeh mu se nameće da je proračun Grada Rijeke oštetio za više od 80 milijuna kuna. U aferi je prozvan i Slavko Linić, za vrijeme čije je vladavine (točnije 1997. godine) potpisan prvi ugovor o dodjeli koncesije između Grada Rijeke i Tržnica Rijeka. Tržnicama Rijeka je, kažu optužbe, omogućeno kontinuirano obavljanje komunalne djelatnosti u Rijeci na nekretninama kojima upravlja Grad, a koncesija za to Tržnicama je dodijeljena bez prethodno provedenog natječaja. Treba li napominjati da su Tržnice Rijeka inače u većinskom vlasništvu riječkog SDP-ova tajkuna Ivana Franolića?

24) Dovoljno je reći dvije riječi: Milan Bandić, nekadašnji ključni čovjek SDP-a.

REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

2011-09-14T20:33:00.004+02:00

Izvor: http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm

Strassbourg, 25. I. 2006.

SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006)

1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.

2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata.

4. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.

5. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.

6. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).

7. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

8. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.

9. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

10. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.

11. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.

12. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju.

13. Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

14.Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

15. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo. Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).

Bleiburg u godini 2011.

2011-05-17T09:22:00.002+02:00

Izvor: http://www.hakave.org/

Šezdeset šest godina nakon Bleiburga. Dijete koje je tada imalo šest godina, danas bi bilo postariji čovjek od preko sedamdeset. Tko zna kakav bi život imalo i kamo bi ga sudbina odvela, ali nije imalo priliku ni za kakav život. Ubili su ga komunistički zločinci, vjerojatno zajedno s majkom. Možda je prije smrti gledalo kako majku mrcvare neljudske spodobe. Užasnuto, izbezumljeno dijete koje je na kraju željelo samo da prestane ta grozna mora i da se nađe negdje drugdje, u boljem svijetu. Da ga nema. Da nestane.

Koliko su djece ubili zločinci 1945.? Vjerojatno desetke tisuća jer nema otkrivenih grobišta gdje nema dječjih kostiju, gdje nema dječjih lubanja razmrskanih batovima. I zato su Bleiburg i Križni putevi ne samo najveće stradanje Hrvata u cjelokupnoj povijesti, nego i najveći komunistički zločin nad djecom ikada počinjen, usporediv doista samo s nacističkim zločinima nad djecom u logorima.

Oni koji još i danas glasno ili poluglasno tvrde da su Hrvati poubijani 1945. to i zaslužili, nikada ne spominju djecu. Poluglasno, među sobom, sarkastično se vjerojatno spominju i te djece kao "malih ustaša" koje je također trebalo ubiti jer bi odrasli i postali veliki ustaše ili barem snažni ljudi koji bi jednoga dana mogli ustati i tražiti da se krvnici pronađu i da im se sudi. A krvnici taj luksuz nisu mogli sebi dopustiti, htjeli su mirno živjeti i uživati plodove svoje "pobjede".

Napokon nešto ili do u beskonačnost ništa
Šest tisuća ljudi okupilo se na Bleiburškom polju na šezdeset i šestu godišnjicu pokolja. Premalo. Trebalo se okupiti njih 450.000 koliko ih je ondje bilo 1945. – po britanskim zapisima. Andrija Hebrang je jedini govorio o brojkama, jedini je naveo sve one podatke koje "Krug za trg" iznosi svake godine početkom svibnja – od brojaka u Titovu govoru u Varaždinu 1945. do Rankovićevih gotovo šest stotina tisuća 1951., u kojoj brojci nisu samo hrvatske žrtve. Kao predstavnik Hrvatskoga sabora Hebrang je zavapio i o imenima trgova i ulica koja i danas nose ime zločinca Broza koji je dao ubiti i njegova oca. No zašto Hrvatski sabor nikada nije donio zakon da se trgovi i ulice ne mogu nazivati imenima zločinaca iz totalitarnih sustava? Nije li vrijeme za to? A kada se bude raspravljalo o takvom zakonu, na vidjelo će doći mračna priča zašto to nije učinjeno i prije ovih zadnjih desetak, jedanaest godina otkako su na vlasti prvo SDP a zatim reformirani HDZ .

Spomenuo je Hebrang i zakon koji je nedavno doista usvoje u Hrvatskome saboru, naime zakon o otkrivanju, obilježavanju i čuvanju grobišta (ili kako se već zove). Taj "Hebrangov zakon" je velik pomak, ali tragično zakašnjeli pomak s državne razine jer je slovenska Vlada odavno predlagala suradnju na tom žalosnom poslu, ali nije našla sugovornika.

No, i još je nešto rekao Hebrang u sjajnom (odstupnom?) govoru: da su mediji potpuno prešutjeli spomenuti zakon. To je točno. Ja sam za izglasani zakon čuo od jednoga povjesničara, premda pratim sve medije, koliko stignem. Ispao sam neznalicom.

Mediji, šutljivi mediji
Šutnja medija o rečenomu samo je nastavak nametanja šutnje o komunističkim zločinima – šutnje koja je trajala desetljećima. "Hrvatski" mediji kakvi danas jesu najradije bi tu temu i inače potpuno stavili pod tepih, a kako je to ipak nemoguće – nastoje ju što manje plasirati i što više relativizirati.

Hrvatska televizija prenosila je Bleiburg izravno, no da vidimo što se važnim učinilo središnjem Dnevniku? Prenio je nešto Hebranga, s jednom tonskom cenzurom (ako sam dobro pratio), prenio je Karamarkovo obećanje da će se istražiti i kazniti počinitelje, ali Tita nigdje. Brozovi fanovi u Dnevniku režu sve što mu ne ide u prilog, a i isti Dnevnik iskoristili su za spin koji svrćava pozornost s Bleiburga na šezdeset godine i pokret nesvrstanih. Pa su oni ljudi koji su se te večeri upravo vratili s Bleiburga, u središnjem Dnevniku mogli vidjeti komunističkoga diktatora u najljepšem svjetlu, kao velikoga vođe ne sam "jugoslavenskih naroda i narodnosti" nego i vođe pokreta nesvrstanih – u dugom i srdačnom prilogu , u ugodnim ambijentima i na vrhuncu svjetske slave. Tako, eto, središnji Dnevnik podsjeća na Tita na dan obilježavanja Bleiburške tragedije.

Nostalgija mi dušu ubija
Naime, nostalgija za dobrim odnosima Hrvata i muslimana, o čemu je govori predstavnik Mešihata Islamske zajednice u lijepoj rečenici o vremenu kada su "Josip i Jusuf bili rame uz rame", što je zazvučalo iskreno. Na žalost, sada su Josip i Jusuf rame uz rame samo u grobištima iz 1945. i o ramenu je teško govoriti, tek je ključna kost jednoga vjerojatno uz ključnu kost drugoga. A da se muslimanske žrtve ne spominju dovoljno, isto je tako točno.

No ima u svemu doza licemjerja jer na pitanje časnoga Bešića zašto odnosi muslimana i Hrvata i danas nisu tako dobri, slijedi vrlo točan odgovor iz zbilje koju živimo – stiješnjeni u istu Federaciju BiH, Hrvati se moraju boriti za opstanak pred zulumom "Bošnjaka" koji koriste brojčanu nadmoć, protuhrvatsku orijentaciju europskih nadzornika i ambivalentnu američku politiku. Uz to, nitko ne zaboravlja činjenicu da su se muslimani u ratu devedesetih u najstupidnijem mogućem trenutku po njih i Hrvate – okrenuli bili protiv Hrvata, padajući u zamku britansko-srbijanskih obavještajnih služba, ali i povučeni zaposjedanjem teritorija u srednjoj Bosni.

No priča je naravno veća, a obuhvaća i Srbe i cijelu BiH, o čemu je govori Božo Ljubić kao predstavnik Hrvata u BiH u cjelini, dotično ka zastupnik Hrvatskoga narodnog sabora. Vlast u BiH, govoreći prepričano ali točno, predstavljaju oni koji provode politički genocid nad hrvatskim narodom, sljednici istih onih koji su izvršili genocid 1945. No Ljubić pali i vatru nade jer je napokon došlo do konsenzusa hrvatskoga naroda u BiH oko hrvatskoga pitanja koje je internacionalizirano i budućnost možda nije tako crna kao što se činilo donedavno kada su Hrvati bili razjedinjeni (a razjedinjeni su iz Zagreba, op. Sanader). "Nikada više povlačenja, nikada predaje", na iskustvima Bleiburga naučena povijest.

Hrast na Bleiburškom polju
Nego, niste mogli ne primijetiti jednoga mladog čovjeka, jednoga od prvih govornika ove godine u Bleiburgu. Krešimir Miletić jedan je od utemeljitelja političkoga pokreta Hrast i vođa udruge mladih. Da HTV nije odrezao govornike Hrasta 16. travnja na prosvjedima protiv presuda Gotovini i Markaču, mogli ste Miletića vidjeti i prije. No, nikada nije kasno. Staložen i dobar govornik, Miletić je na Bleiburškom polju sažeto izgovorio i programska načela Hrasta, pokreta koji je u usponu i do izbora će biti pobjednička kombinacija domoljubnih opcija. Mogli ste u prvom redu vidjeti i dr. Josipa Jurčevića iz Hrasta, a u gledateljstvu (slušateljstvu) bilo je još mnogih koji su u Hrastu prepoznali hrvatsku budućnost. Tako je Hrast zasađen u izbornoj godini i na Bleiburškom polju, u znak sućuti sa svim žrtvama komunističkih zločina, u znak da se povijest ne može i ne smije krivotvoriti, u znak da je Hrast civilizirana opcija, pokret nastao na volji naroda kojemu je dosta prijetvornosti, krivokletnika, ateista, komunista, sluga i sluškinja, naroda koji vjeruje u Boga i u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec

Sretan rođendan prvi predsjedniče!

2011-05-14T16:26:00.004+02:00

Na današnji dan, godine 1922. rodio se prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman.

Kolumna Damira Pešorde: Gojko

2011-05-11T10:22:00.000+02:00

Kolumna Damira Pešorde: Gojko

Ako o nekom čovjeku govore samo vrlo lijepo ili vrlo ružno, mora da je riječ o izuzetnom čovjeku koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Izuzetnom bilo po dobru, bilo po zlu. U takvom slučaju dovoljno je poslušati tko toga čovjeka hvali a tko ga kudi – pa će biti jasno i kakav je čovjek uistinu. Gojka Šuška i trinaest godina nakon njegove smrti intenzivno mrze tipovi poput, recimo, Josipa Boljkovca, notornog udbaša kojega se ozbiljno sumnjiči za izravne egzekucije ljudi nakon II. svjetskog rata. A slave ga hrvatski branitelji, od običnih vojnika do visokih časnika. Meni je samo to dovoljno, čak i kada ne bih znao kolika je Šuškova uloga u stvaranju hrvatske države, da ga smatram jednim od hrvatskih velikana i čovjekom dostojnim poštovanja.Bio sam na komemoraciji trinaeste obljetnice Šuškove smrti u Hrvatskom slovu. Slušajući prisjećanja na pokojnog ministra Šuška njegovih prijatelja i suboraca Ante Belje, Miroslava Međimurca i generala Krešimira Ćosića, zapitao sam se zašto uvijek mora biti tako da se mi svojih velikana prisjećamo u iznajmljenim prostorijama na rubu grada dok se u ložama reprezentativnih ustanova u centru bane kojekakvi … da ne kažem kakvi!? Zašto smo mi nacionalno svjesni Hrvati u vlastitoj, navodno slobodnoj i samostalnoj državi građani drugog reda? Zašto neki dan u hotelu Esplanadi u zelenoj haljini, s čašom u ruci, držeći je pomalo neiskusno, saborska zastupnica Hrvatske seljačke stranke Marijana Petir, okružena hrpom snobova i trećerazrednih činovnika iz britanske ambasade, razrogačenih očiju , gleda televizijski prijenos vjenčanja jednog od one dvojice engleskih kraljevića s nekom Katom pučankom, a vjerojatno ni ne zna da je danas obljetnica Šuškove smrti? I da ne bi bilo zabune, Marijana Petir je samo primjer. U Saboru je 150-tak ''marijana'', a u drugim državnim institucijama je njihov broj također usklađen s brojnim stanjem. Tolerira se eventualno odstupanje od plus ili minus deset posto.Gojko Šušak bio je najvažniji Tuđmanov čovjek, prema tome i najvažniji čovjek, uz samog Tuđmana, u stvaranju hrvatske države. Dvije su Šuškove zasluge ključne: na unutarnjem planu ustroj i naoružavanje vojske te briljantna pobjeda u Domovinskom ratu, a na vanjskopolitičkom planu uspostavljanje partnerstva s USA, čime je i omogućen uspjeh u ratu i oslobađanju zemlje. Realno gledajući, Gojko Šušak je uz Zvonimira Šeparovića bio daleko najuspješniji hrvatski ministar vanjskih poslova iako formalno nikada nije obnašao tu funkciju. Granić, Sanader, Žužul i ostali barem za Šuškova života nikada nisu uspijevali učiniti više štete nego on koristi! Tajna njegova uspjeha na vanjskopolitičkom planu vjerojatno leži u njegovoj urođenoj hercegovačkoj bistrini, prodornosti i domoljublju te dugogodišnjem emigrantskom iskustvu u anglosaksonskoj sredini. Njegovo iskreno prijateljstvo i duboko ljudsko razumijevanje s američkim ministrom Williamom Perryjem dokaz je da takva prijateljstva mogu sklapati samo ljudi s kičmom jer beskičmenjake nitko ne cijeni čak i kada se njima posluži u određene svrhe. Svi se dobro sjećamo kada se prije nekoliko godina brojne europske vođe u predizbornoj kampanji uz smiješak tvrdile da im je Sanader prijatelj. Kad je Dugobabac završio u reštu, nitko od njih nije imao lijepu riječ za njega.I na koncu, nitko nije savršen. Tko radi velike stvari, napravi i poneku pogrješku. Pravo na prigovor ministru Šušku imaju samo njegovi Hercegovci i ostali Hrvati iz BiH, slijed događaja od Washingtonskog sporazuma, preko Daytonskog sporazuma i svega što se kasnije događalo jasno je išao na njihovu štetu. Danas, politički minorizirani i obespravljeni u vlastitoj zemlji, oni se svejedno s pijetetom sjećaju ''ratnog ministra'' jer je s Tuđmanom stvarao i stvorio Hrvatsku, dok ga u samoj Hrvatskoj medijske hulje i indolentni malograđani nazivaju najpogrdnijim imenima. Tužna je činjenica da u suvremenoj Hrvatskoj kao da nema mjesta za Šuškovu veličinu. Zašto je tomu tako, možda najbolje kazuju riječi njegova prijatelja Williama Perryja: ''Njegovo mjesto nikada ne može biti s onim bešćutnim i plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjede ni poraze''.Damir Pešorda

HHO laži

2011-05-01T15:06:00.000+02:00

Tekst preuzet sa http://luxver.wordpress.com/

Okej, par ekskluzivnih informacija. Ovo nećete naći u “hrvatskim medijiima”.

Podsjećam – domaći haaški navijači i filosrpski propagandisti Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, Vesna Teršelić, Damir Kajin itd. uporno, čak i nakon presude, ponavljaju i ponavljaju svoje (Veritasove) upravo jasenovački prenapuhane brojke “žrtava ratnih zločina”, Srba “civila”, navodno ubijenih tijekom i nakon Oluje. Evo jednog primjera:

Citiram: “…podatci HHO-a, koji govore o 677 ubijenih… Na popisu žrtava … nalaze se isključivo i samo civilne žrtve ubijene poslije službenog okončanja vojno-redarstvene akcije Oluje”, tvrde u HHO-u…”

Dakle 677 (slovima: šest stotina sedamdeset sedam) “civilnih žrtava”, tvrdi HHO. Ali, što piše u haaškoj presudi generalima?

Predlažem da sjednete.

Ukratko: presuda se ukupno bavi slučajevima svega 86 (slovima: osamdeset šest) ljudskih žrtava.

Od toga, haaški suci ne prihvaćaju valjanim dokaze za 42 (slovima: četrdeset dvije) žrtve, odnosno, prihvaćaju da ima dokaza za 44 (slovima: četrdeset četiri) žrtve ratnih zločina.

Moram ponoviti: svega 44 (slovima: četrdeset četiri).

Par zanimljivosti: od te prihvaćene 44 žrtve, dobar dio su nesporno (tužiteljstvo se složilo) bili vojnici “krajine”, ili su bili zatečeni u vojnim uniformama, ili u njihovim dijelovima, ili su na ovaj ili onaj način imali dodir s oružjem. Okej, ni vojnike se ne smije ubijati nasuprot ratnom pravu, ali… HHO besramno tvrdi da se radilo o “civilima”.

Od te prihvaćene 44 žrtve, za nekoliko slučajeva je već vođen sudski postupak u Hrvatskoj, nekoliko ljudi je i osuđeno. Možda medijski najeksploatiraniji slučaj Varivode, uopće nijepriznat kao potkrijepljen relevantnim dokazima. Naposlijetku, u nekim slučajevima prihvaćenih žrtava jedan od sudaca se nije složio.

Dakle – 44 (slovima: četrdeset četiri) dokazane žrtve ratnih zločina u vojnoj akciji u kojoj je samo na hrvatskoj strani sudjelovalo preko 100.000 vojnika (Granić neki dan reče čak 183.000, meni se to ipak čini pretjerano), vođenoj na više stotina kilometara bojišnice.

Zaključak?

Pa, pada mi na pamet, recimo, posthumno predložiti dr. Franju Tuđmana za Nobelovu nagradu za mir.

Ali vi ne morate.

Samo usporedite HHO-ovih (naravno, Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava” s 86 priznatih slučajeva žrtava, za koje je haaško tužiteljstvo, nakon silnih godina potrage, pretrage, silovanja i razvlačenja predsjedničke Tuđmanove arhive i strahovite medijske preparacije koja nažalost u ovoj tupoj i glupoj Hrvatskoj još uvijek traje, uspjelo pribaviti kakve-takve dokaze.

Samo usporedite HHO-ovih (Veritasovih) besramno izmišljenih 677 “civilnih žrtava ratnih zločina” s 44 stvarne žrtve ratnih zločina za koje su haaški suci odlučili da zaista postoje validni dokazi.

Samo usporedite.

KUHNER: The coming Balkan war

2011-04-21T11:33:00.001+02:00

Izvor: http://www.washingtontimes.com/news/2011/apr/19/the-coming-balkan-war/

Croatia is headed toward another war. The Balkans - again - will explode with violence. It is only a matter of time. And the so-called “international community” has been pivotal in stoking the flames of ethnic conflict.

Recently, the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) based in The Hague, Netherlands, sentenced Croatian Gen. Ante Gotovina to 24 years in prison. The ICTY’s ruling rightly has sparked angry protests across Croatia.

Gen. Gotovina has been convicted for having “command responsibility” over an August 1995 military campaign, known as Operation Storm, that effectively ended the Croat-Serbian war. The ICTY alleges that the Croatian general oversaw the expulsion of 100,000 ethnic Serbs and the murder of hundreds of civilians. According to the United Nations war crimes court, the campaign constituted a “joint criminal enterprise.”

The ICTY’s verdict is preposterous and outrageous. Gen. Gotovina is not a war criminal; rather, he is a Croatian patriot and hero whose campaign restored Croatia’s territorial integrity. Moreover, it delivered a decisive blow to the late Serbian strongman Slobodan Milosevic’s dream of a “Greater Serbia.”

From 1991 until 1995, Milosevic’s marauders rampaged across the region. He used the disintegration of Yugoslavia - a synthetic multinational state - to advance his goal of establishing a Great Serbian empire stretching from the Danube to the Adriatic. In Croatia, Serbian paramilitaries - aided and abetted by the Yugoslav army - waged a brutal war of aggression. The result: A third of Croatia’s territory was annexed, more than 180,000 Croatians were ethnically cleansed, and nearly 20,000 civilians were murdered. Milosevic’s aim was to unite the truncated parts of Croatia with the nearly 70 percent of territory his forces had carved out in neighboring Bosnia. Call it state-building through genocidal partition.

Operation Storm put a stop to all of this. Gen. Gotovina’s army launched a U.S.-backed offensive that was a stunning success: Civilian casualties were minimized, the campaign lasted just three days, and the crushing defeat of the rebel Serbs eventually paved the way for the signing of the 1995 Dayton Peace Accords.

Moreover, numerous media outlets - The Washington Times, the Wall Street Journal, Newsweek and the Jerusalem Post - have investigated Operation Storm and have concluded that Gen. Gotovina is innocent of any wrongdoing. He never personally ordered or tolerated the commission of any crimes. In fact, the ICTY’s prosecution was dismal on this point. It failed to show any kind of proof that Gen. Gotovina was responsible for orchestrating a criminal conspiracy. The reason is a simple one: He couldn’t have.

The orders to evacuate the Serbian population from the so-called “Krajina” zone of occupation came from Belgrade several days before the commencement of Operation Storm. Milosevic, realizing he was facing a military humiliation, ordered Croatia’s Serbs transferred to Bosnia and Kosovo to consolidate his revanchist gains there. This was done before Croatian forces even launched their campaign. Hence, the entire Gotovina conviction and prosecution rests on a giant fraud: The removal of the Serbian population occurred under the explicit command of local Serb authorities acting under the authority of Belgrade. Therefore, Croatian forces could not have committed “ethnic cleansing.” The ICTY verdict is a sham.

The U.N. court is a politicized vehicle that aspires to render history’s final judgment on the Balkan wars of the 1990s. And its verdict is clear: All sides were guilty of atrocities; no party - or nation - was more responsible than the other. This is what Serbia has been demanding for years. It has sought to cover its genocidal culpability and national shame with moral equivalence.

Hence, the Gotovina conviction is a major triumph for Belgrade. Already, Serbian revanchists are claiming that the ICTY’s ruling enables Croatia’s international borders to be altered. Led by the odious Tomislav Nikolic, Belgrade’s nationalists are surging in the polls. They are demanding the restoration of a Greater Serbia. The ICTY has shown them the way forward: If Croatia’s war for independence was a “joint criminal enterprise,” then the entire Croatian state - by that twisted logic - is founded upon war crimes and ethnic cleansing.

This is why Croatia’s ruling party, the HDZ, should never have sent Gen. Gotovina to The Hague. That it was a precondition for Zagreb’s entry into the European Union only underscores how reckless and contrary to Croatia’s national interests fast-track European Union membership is. The HDZ claims it will help Gen. Gotovina’s legal team with the verdict’s appeal. This is a dollar short and a day late. The ICTY is a kangaroo court determined to make an example out of the Croatian general. His fate is sealed no matter what the Croatian government does - and HDZ leaders know this.

The HDZ regime is fundamentally treasonous. After having won the war, Zagreb is losing the peace. The HDZ has betrayed Gen. Gotovina, the country’s veterans and Croatia’s hard-won independence. It has sold Croatia down the river in a mad dash to appease Brussels. The HDZ must be defeated, swept into the dustbin of history and replaced with a new conservative party - one that will provide voters with a real patriotic-populist option.

Croatians must demand that Zagreb end its unconditional cooperation with the ICTY, withdraw its bid to join the EU, free Gen. Gotovina, have all cases at The Hague transferred to domestic courts and insist that the ICTY stop its assault on Croatia’s territorial legitimacy. In short, it is time to put Croatia first.

The ICTY’s ruling has given ultranationalist Serbs what they want: another shot at splintering Croatia. The winds of war are blowing. Handing over Gen. Gotovina to The Hague was a colossal mistake. Zagreb will rue the day.

Jeffrey T. Kuhner is a columnist at The Washington Times and president of the Edmund Burke Institute.

Dan, kad si je Hrvatska pogledala u oči

2011-04-21T11:31:00.001+02:00

Kolumna nepoznatog autora

Obožavam film Iskupljenje u Shawshanku. Zatvorska drama iz 1994. godine pobrala je najbolje ocjene kritičara, a koja nikada, kako to već biva, nije doživjela veći komercijalni uspjeh. Posebno je zanimljiv dio filma, gdje Red (Morgan Freeman), inače sporedni lik u filmu, već nebrojeno puta pred komisijom traži prijevremeno puštanje iz zatvora uz kajanje za počinjeno djelo i ponizno tvrdi da se popravio.

Na stolici se meškolji u poniznom stavu, skrušeno sve iz neizmjerne želje za slobodom, koja mu izbija iz očiju i svakog njegovog pokreta. Red svake godine iza rešetaka i tmine zatvora, ulazi u osvijetljenu prostoriju - dok par bezličnih apartčika u Komisiji, bez ijedne grimase na licu ga uvijek pomno saslušaju i svaki put hladno udare pečat „odbijeno“.

Osudili su ga. Dobio je 24 godine.

Potpuno sam bio zaboravio na Haag tog prijepodneva, jer tempo posla u korporaciji često ne dopušta i najvažnije informacije iz vanjskog svijeta. Naćulio sam uši i ispred svog ureda čuo žamor, kako je Gotovini u Haagu odrezana kazna od 24 godine. Svi su šokirani.

Kasnije u medijima vidim Hrvatsku, koja je konsternirana presudom Gotovini i Markaču. Ima tu suza na TV ekranima, ekstremnijih pokazivanja boli, prosvjeda, vatrenih govora. Elektronski i tiskani mediji pršte od čuđenja, „neovisni intelektualci“ se izmjenjuju u svojim obrazloženjima događanja i eventualnih reperkusija na Hrvatsku. Novinari daju (melo)dramatičan prizvuk svemu, jer zaboga u 21. smo stoljeću, senzacija se ipak najbolje prodaje, a koji bod kod urednika, nikad nije naodmet. Bake i djedovi sa suzama u očima, prolaznici na ulicama hrvatskih gradova su bez riječi ili revoltirani da išta suvislo kažu.

Tragikomično je gledati Hrvatsku, ljeta gospodnjeg 2011. Svuda naricanja nad sudbinom Domovinskog rata, žal za generalima u Haagu, teze o zločinačkom poduhvatu, koje će sada ući u mainstream politiku. Već zamišljam virtualne diskusije na forumima u kojem će forumaši Srbi slavodobitno uvijek u diskusiji potegnuti lethal weapon, zadnji argument, neoborivu činjenicu – zločinački poduhvat. Pa šta, reći će netko u stalnim diskusijama virtualnih prostora interneta - Nije to ništa, jer je sadašnja Hrvatska nastala zločinačkim poduhvatom najvišeg vojnog i civilnog vrha države.

e li nam sada može biti žao?

Osobno, žalim samo Gotovinu i Markača kao privatne osobe, koji su nesebično, pogotovo ovaj prvi se stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj, kada je bilo najteže. Žao mi je i onog manjeg dijela Hrvatske, koji je nažalost spao već dobro ispod četvrtine stanovništva i nije se prepustio medijskim pranjima mozga i sustavnim dekroatiziranjem nove posttuđmanovske Hrvatske. Pitam se iz razloga, je li samo meni licemjerno, je li i vama čudno gledati ljude, koji glasuju za Mesića i Sanadera i to dvostruko (pravnici bi rekli s predumišljajem), kako sada žaluju nad sudbinom Hrvatske i Domovinskog rata?

Petak je dan, kad si je posttuđmanovska Hrvatska pogledala u oči. Suci u Haagu su sročili presudu, koju je sama Hrvatska zadnje desetljeće dala Domovinskom ratu. Haag je podigao zrcalo, a Hrvatska se počela bolno previjati nad svojim bahatim i nezahvalnim licem. Odraz stvarne Hrvatske je bio šokantan za većinu društva, koje je se svih ovih godina od bjesomučne jurnjave dalje od samog sebe, nije imalo vremena stati i pogledati sebe. Hrvatska, kojoj je modus vivendi ulizivanje Europi i prepisivanje europskih zakona i propisa se konsternirala nad sobom tek Haškom presudom 2011. godine.

Ne razumijem ni očekivanja, da je presuda mogla biti drukčija, dok su svi otežavajući dokazi podneseni su od samog vrha države Haagu i stranim obavještajnim službama. Svi smo mi svjesni, da su se hrvatski političari utrkivali, tko će više naglasiti važnost suradnje sa Haagom i priče o krucijalnoj važnosti ulaska u Europu, kojeg je Haag neodvojivi dio.

Zar se sama Hrvatska nije trudila što prije zaboraviti vrijednosti Domovinskog rata, utrkivali se da se što prije preda potrošačkom društvu, a vrhovni fetiš - ulazak u EU. Jer, naime, Hrvati su mitteleuropejci, a nisu Balkanci. Jedini bijes, koji je mogao izazvati građane Republike Hrvatske je kako nas ta više Europa ne primi pod svoju skute i stalno iznova na dosje „Hrvatska“ daje pečat „odbijeno“?

Dali smo generale, ustoličili smo Mesića, koji je svima otvorio državne arhive i povjerljive tajne. Dali smo mandat Sanaderu, koji je do savršenstva usavršio disciplinu podilaženja EU, klanjanja baš svakom EU činovniku, koji dođe u Zagreb. Na gospodarski pojas nismo ni pomislili, da ne bi naljutili europske „prijatelje“, dali smo ZERP, za koji smo smatrali da će biti sitna mrvica sa stola, koju će Europa prepustiti Hrvatskoj. Prodati su Hrvati u BiH, ostavljeni konačno na cjedilu, jer Međunarodna zajednica ima neki svoj čudni plan za BiH. Poslani su prvo BiH Hrvati u Haag, zatim sav vrh iz Oluje, koji je još živ. Locirala je Hrvatska, identificirala, uhitila, pa transferirala Gotovinu krajem 2005. godine. Prije toga je Hrvatska prodala prvo medije, koji su bili prethodnica kolonijalizmu, pa su na red došle banke, energetski sustav, farmaceutska industrija, telekomunikacije i ostali dijelovi gospodarstva. Skinuli carine, iako još pod ranama rata i ušli u tržišnu utakmicu sa najboljim svjetskim gospodarstvima, znajući da nemamo šanse i da će se domaće gospodarstvo dalje urušiti. Liberalizirali tržište nekretnina, bila je namjere da se hrvatske vode prodaju strancima. Sve, sve je urađeno zbog Europe, da se ne ostane na Balkanu. Taj očajni hrvatski čovjek želi tu Europu toliko, da su i sami dužnosnici EU iznenađeni, skoro šokirani na toliku količinu žrtve.

Sekvenca filma - remek djela s početka teksta, je da Red, već vidno ostario, najveći dio života je davno ostavio iza sebe, dolazi pred komisiju, umoran od dugogodišnjih odbijanja i na pitanje, je li se osjeća rehabilitirano, rezignirano odgovara, da ga nije briga što će više članovi reći, samo on zna što je sve izgubio svojom prošlošću. „Radite što hoćete, mene više nije briga“ zavalio se u naslonjač, bez ikakvih interesa, ubijene volje i želje za slobodom. Članovi Komisije se zamisliše koji trenutak i staviše na dokument pečat „odobreno“.

Za nekoliko mjeseci, kada se smiri gungula oko presude, kada se povuče jedan od zadnjih valova nacionalne Hrvatske, a ona potrošačka, konzumerska se opet glasno i pretenciozno uvuče u sve naše živote svim medijskim kanalima, jedna komisija iz Bruxelessa će dati pečat na zahtjev Hrvatske, da je zahtjev „odobren“. A Hrvatima će biti svejedno. Možda napokon shvate, da su manjim klečanjem i manjom izraženom željom za Europom u slično vrijeme postigli sličan cilj? Jer beskičmenjake nitko ne respektira.

Je li ta EU bila vrijedna gubitka cijelog sebe, ostat će pitanje za povjesničare nekad u budućnosti.

Laž i transkripti - Vjesnik, 27.4.2007.

2011-04-18T23:10:00.000+02:00

Javno objavljivanje tonskog zapisa ključnih dijelova sastanka na Brijunima koji je održalo hrvatsko političko i vojno vodstvo predvođeno tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom četiri dana uoči "Oluje", razotkrilo je dosad vjerojatno najveću manipulaciju haaškog tužiteljstva, zbog čega bi netko iz tog tijela trebao i kazneno odgovarati.

Preslušavanjem te snimke, koja se javnosti već nekoliko godina prezentira kao glavni dokaz navodne namjere hrvatskog vodstva da "Oluju" iskoristi za etničko čišćenje srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pokazalo se da je haaško tužiteljstvo krivotvorilo ključnu optužujuću izjavu s tog sastanka izvlačeći je iz konteksta u kojem je dana. Riječ je o onoj famoznoj Tuđmanovoj rečenici kako je navodni cilj "Oluje" da "Srbi praktički nestanu". Upravo tu izjavu haaško tužiteljstvo navodi i u svojoj optužnici protiv hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka. Preslušavanjem snimke, međutim, jasno je da haaško tužiteljstvo Tuđmanovu izjavu ne citira u cijelosti nego samo jedan dio, čime mijenja njezin smisao i daje joj potpuno drugo značenje.

Prema postojećem tonskom zapisu brijunskog sastanka, za koji neki od sudionika i dalje drže da je krivotvoren, Tuđman je, razgovarajući s vojnim zapovjednicima, rekao sljedeće: "(...) Riješiti na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktički nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti mora kapitulirati u nekoliko dana", govori Tuđman a da pritom misli na pobunjeničku vojsku "krajine", jasno je iz nastavka tonskog zapisa kada Tuđman umjesto Srbi, upotrjebljava riječ srpske snage. "Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać nego nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti nego da moraju kapitulirati", kazao je Tuđman.

Kada se cijela izjava presluša u cijelosti, onda nema nikakvih dvojbi da je pokojni hrvatski predsjednik na Brijunima 31. srpnja 1995. govorio o tome da hrvatske snage pobunjeničkoj srpskoj vojsci trebaju nanijeti takve udarce da na kraju moraju kapitulirati. Da u cjelovitoj izjavi nema ništa inkriminirajuće, bilo je očito jasno i haaškom tužiteljstvu, koje je, međutim, tražeći valjda pošto-poto dokaze za inkriminiranje "Oluje" pribjeglo krivotvorenju te izjave izvlačeći nekoliko Tuđmanovih riječi iz konteksta.

Teško je pronaći prave riječi osude takvog postupka. U pitanju je nevjerojatna krivotvorina, manipulacija najniže vrste. To je otkriće još jedan udarac vjerodostojnosti haaškog tužiteljstva, posebice njegove čelnice Carle del Ponte.

U normalnim okolnostima za takve bi postupke trebalo odgovarati.

Perfidne igre dvjema rečenicama

2011-04-18T23:08:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Autor: akademik Slaven Barišić

Ne treba biti pravno potkovan da se shvati kako se presuda međunarodnog suda uklapa u politički plan da se slomi politička kralježnica hrvatskoga naroda. Slijedi odvođenje u ovakvu ili onakvu formu kolonijalnog ropstva i, konačno, potpuni gubitak teritorijalnog integriteta i nacionalnog identiteta. Po tome su optuženi i osuđeni, pokojni ili živi, uz dužno im poštovanje, samo kolateralne žrtve te globalne nakane. Usporedno ide poruka da će poslušni biti pošteđeni, odnosno da će pokorni biti nagrađeni.

Što se tiče lomljenja kralježnice, osnovno je pravno načelo da se pokojnicima ne sudi jer se ne mogu braniti. Predsjednik Franjo Tuđman ipak je sudskim izrijekom osuđen kao vođa zločinačkog pothvata, zato što simbolizira hrvatsku kralježnicu u otporu velikosrpskoj i jugo-unitarističkoj agresiji. Svjestan slabosti osude pokojnika obrazovani pravnik i bivši veleposlanik P. Galbraight u svom je komentaru presude uvjeren kako bi predsjednik Tuđman bio optužen da je živ. Time sugerira da bi bio osuđen da je živ, kao da nije osuđen iako nije živ. Jasno je u tom sklopu da je general Gotovina nastradao zato što je prvi živući na kojeg je prenesena simbolika uspješnog hrvatskog otpora agresiji.

U takvom manipuliranju masovnim percepcijama mediji i medijski cirkusi igraju glavnu ulogu. Pri tome su "hrvatski" mediji, taktički se povlačeći pred valom narodnog ogorčenja zbog očigledno nepravedne presude, uložili veliki napor da narodnu kralježnicu odvoje od narodnog tijela. Zdušno naime podupiru konstrukciju o velekrivnji predsjednika Tuđmana i potrebi kontinuiteta hrvatske države u svom sadašnjem podaničkom izdanju. U tome je najizravniji JL od 16.travnja svojim naslovima "Nije riječ o presudi Hrvatskoj nego o presudi Tuđmanu" i "Rat u Hrvatskoj je sukob dva zločinačka pothvata koje su provodili Tuđman i Milošević".

Ostali mediji su nešto suptilniji. U tome se ističe „ključna rečenica" kojom HTV i VL predstavljaju optužbu i osudu F. Tuđmana. Dnevnik HTV-a 15. travnja nam u 12-oj minuti govori predsjednikovim glasom i slikom (te tekstom u prozorčiću za one koji bi mogli prečuti) :

• ...„Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno što nećemo zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana."

VL-a od 16. travnja „nezavisno" ponavlja isti tekst kao i Dnevnik. Navedeni tekst je identičan onom u "transkriptu" koji je ovaj portal svojevremeno objavio i analizirao u cijelosti (vidjeti poveznice u prilogu). Nema što, tekst je genocidan, jedino što malo čudno zvuči riječ „kapitulirati" kada Predsjednik navodno govori o civilima.

Još čudnije je međutim da u skraćenoj verziji presude, koju je pročitao sudac Orie, a o kojoj Dnevnik i VL izvještavaju, navedene rečenice uopće nema. To nas je ponukalo da pregledamo integralni tekst presude. Tu smo na str. 994 našli medijatiziranu rečenicu iz "transkripta", ali odmah slijedi i citat Predsjednika koji je do kraja objašnjava (u našem prijevodu s engleskog):

• „...nanijeti tako teške udarce u nekoliko pravaca da se srpske snage više ne će moći oporaviti nego će morati kapitulirati..."

Presuda, koliko god je nepravedna, precizira dakle ključnu rečenicu Dnevnika i VL-a, kojima oni "Oluju" pretvaraju u zločinački pothvat. Naime, ovu rečenicu može izreći glavni zapovjednik vojne akcije u vojnom sukobu s vojnim snagama pobunjenika na teritoriju međunarodno priznate države.

Navedena formulacija presude itekako je važna za rušenje teze o zločinačkom pothvatu jer druga rečenica precizira prvu i ne ostavlja ni najmanju sumnju o značenju riječi "kapitulirati" u obje rečenice. Selektivno pak prenošenje jedne od dvije ključne rečenice presude potpuno diskreditira vodeće "hrvatske" medije kao zaštitnike hrvatskih nacionalnih interesa.

Pravni pristup cjelokupnoj političkoj djelatnosti na dekonstrukciji Hrvatske nije međutim ni blizu dovoljan. Napose, političkom funkcioniranju Haaškog suda i "hrvatskih" medija može se suprotstaviti jedino političkim metodama. Zato se na nadolazećim demokratskim izborima mora izabrati snažne, iskusne i samosvjesne ljude koji će Hrvatsku odrješito povesti putem stvarne demokratizacije i gospodarskog razvitka. Snažna, demokratska Hrvatska građena na povijesnoj istini o svojoj prošlosti i gospodarskom uspjehu svoje budućnosti moći će rješavati sve svoje probleme. Na primjer, za takvu će zemlju politički i pravni problem suđenja pokojnicima po iskonstruiranim optužnicama ili politički problemi zloupotrebe medijskih sloboda biti prirodno rješavani po najvišim svjetskim standardima, a ne po britanskim kolonijalnim modelima za kontrolu urođenika. Zato zaključno utvrdimo da nam je provođenje unutarnjih političkih promjena jedini korak bez alternative, a za sve će slijedeće korake onda biti alternative.

Nagovor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nakon pobožnosti križnog puta - Zagreb-Ksaver, Cvjetnica 2011. godine

2011-04-18T23:06:00.001+02:00

Draga braćo i sestre!

Ovih dana Velikog tjedna s odanom pobožnošću slijedimo Krista na njegovom križnom putu. Dolazimo k Isusu sa žarkom vjerom da njegova otkupiteljska patnja preobražava naša srca i naše živote, te sa zaufanom molitvom da nam patnja Božanskog otkupitelja postane izvorom snage i nade u našim patnjama, kako bismo i mi poput Krista proslavili Oca i prihvatili njegovu volju u svojim životima. Ipak, danas se u slobodi djece Božje, tom neizmjernom daru Kristovog otkupljenja, u ovim danima kada smo kao pojedinci i kao narod potreseni nepravdom koja se nanosi onima koji su časno branili svoj dom te čitavoj državi Hrvatskoj, pitamo kako razumjeti, kako prihvatiti, kako tumačiti sve ove događaje?

Premda kao vjernici spoznajemo kako je Kristova otkupiteljska žrtva cjelovita žrtva našeg otkupljenja s ničim usporediva te da je trebamo čuvati u njenoj posebnosti, ipak znamo da Isus u svojoj patnji nikada nije bio promatran izolirano, bez obzira kako tome pristupili. Isus supati s nama i mi supatimo s njime. Baš onako kako to svjedoči apostol Pavao u poslanici Kološanima: "Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1,24). Mi smo dionici Isusove agonije do kraja svijeta, a jedino On može istinski supatiti s nama. Jedino udjelom u njegovoj patnji možemo doći do udjela u preobrazbi njegova uskrsnuća.

Prihvaćajući našu patnju, prihvaćajući patnju našega naroda, prihvaćajući patnju onih koji su ovih dana nepravedno osuđeni, mi molimo Gospodina da bude njihov i naš supatnik, da im dade snage i jakosti u njihovoj i našoj agoniji života, agoniji koja upravo kroz patnju otkriva sav prividan sjaj, a zapravo bijedu svih onih koji su zbog sljepoće srca pristali biti dionicima mračne zavjere protiv istine, dobrote i ljubavi.

Premda znamo da je jedino Krist Gospodin potpuno nevin od svake krivice i premda znamo da ne smijemo olako svoje patnje uspoređivati s njegovima, a ipak se nadamo jednome: da se i naše patnje i patnje sviju koji su bili žrtve nametnutog rata u Hrvatskoj, od godine 1991. do njegovog završetka, u ovom trenutku suobličuju i pridružuju Kristovoj patnji.

Na tome putu mi smo pozvani poput Krista sve činiti da istina dođe na vidjelo, premda se čini da je zgažena, pozvani smo poput njega vlastitom odgovornošću, zalaganjem, dobrotom i spremnošću na žrtvu raskrinkati sve one sitne duše na pozornici u prvom redu domaćih, a i svjetskih, političkih i društvenih zbivanja, koje pod prividom blještavila ne vide svoju bijedu pred licem istinske patnje i pravednosti.

Dižući svoj glas protiv nepravde, koja je zadesila ne samo pojedince nego i cijeli hrvatski narod kao i svakog istinoljubivog građanina Hrvatske, mi znamo i vjerujemo da se mir može postići samo kao djelo pravde. Mi isto tako znamo da nas ne mogu slomiti ni sve svjetske sile, ni svi domaći mešetari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena samo jedna politika i ništa drugo. U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo što je istina.

Stoga s ovog mjesta molitve pozivam sve na obraćenje srca, misli i djelovanja. Pozivam hrvatski narod i sve građane Hrvatske da budu dostojanstveni i odlučni u raskrinkavanju laži i nepravde, ali u zalaganju za zajedničko dobro da budu razboriti i odgovorni pred sadašnjošću i budućnošću svojom i svoje djece. Pozivam odgovorne da preispitaju svoje djelovanje i da učine sve kako bi zaštitili dostojanstvo hrvatskog naroda koji znade patiti, ali koji ne želi biti izigran i prodan za šaku srebrnjaka.

Ponavljam riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: "Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima" (Govor na susretu u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.). Vodstvo hrvatske države pozvano je ispraviti - ondje gdje je još moguće - eventualne propuste i učiniti sve što je potrebno kako bi pobijedila istina i pravednost, što jedino može jamčiti uspostavu mira i suživota u našoj državi i ovom dijelu Europe.

Kao Crkva u hrvatskom narodu čuvamo dragocjeno iskustvo duhovne snage da nas je u teškim povijesnim iskušenjima spasila jedino Božja pomoć koju smo osjetili u dubokoj povezanosti s Kristovom Majkom, sigurnim znakom naše nade i utjehe. Stoga pozivam sve na molitvu Trojednom Bogu. Molimo za naše generale i njihove obitelji. Molimo za sve žrtve nametnutog nam rata. Molimo za sve koji su gladni i žedni pravednosti. Treba se nadati, što se kršćanskim rječnikom prevodi: treba moliti kako bi dobro pobijedilo. Neka nas u tom djelu naše vjere trajno prati zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca. Amen.

Tisuće Hrvata u Melbourneu prosvjedovalo zbog presude

2011-04-18T23:02:00.000+02:00

U znak potpore generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču oko 4 tisuće australskih Hrvata okupilo se jučer na središnjem trgu u Melbourneu.
Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman
Transparenti 'Gotovina heroj' i 'Oslobodite generale' bili su izvješeni na okolnim zgradama, a prosvjednici su, uz prigodne govore i pjevanje hrvatskih pjesama, zapalili svijeće. Skup je organizirala udruga Ujedinjeni hrvatski klubovi Australije i Novog Zelanda preko društvenih mreža, lokalnih medija i katoličke misije. Osim u Melbourneu prosvjedi su se održali i u Adelaidu i Canberri.

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

Oluja nije bila zločinačka akcija! - razgovor iz 2006. godine

2011-04-18T22:03:00.000+02:00

Dr. Robin Harris, bivši savjetnik nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher, drži Sjedinjene Države odgovornima zbog činjenice što general Ante Gotovina čeka suđenje u Haagu. Ne libi se krivce potražiti i među britanskim dužnosnicima, a ostaje pri stavu kako je hrvatski general nevin, te svoje reakcije i ovotjedni tekst u listu The American Spectator, gdje optužnicu protiv Gotovine drži politički motiviranom, objašnjava svojom profesionalnom orijentacijom.

— Bavim se pisanjem o vanjskoj politici, pa tako i situacija oko generala Gotovine spada u tu sferu. Međutim, Hrvatska me kao tema odavno zanima jer sam, među ostalim, prije tri godine objavio i knjigu o povijesti Dubrovnika — kazao nam je dr. Robin Harris u ekskluzivnom telefonskom razgovoru iz svoga direktorskog ureda u sklopu britanskog Instituta Politeia.

Je li vas za politička pitanja u Hrvatskoj zainteresirala upravo Margaret Thatcher?

— Kad govorimo o situaciji oko akcije Oluja te generala Gotovine, zainteresirala me činjenica što mislim da je optužnica neutemeljena i da se nije trebala uopće dogoditi. No, vezano uz gospođu Thatcher, mogu reći kako je i ona utjecala na moje zanimanje za politička pitanja u vašoj zemlji. Ona je 1991. uz papu Ivana Pavla II. bila vodeći zagovornik pomoći Hrvatskoj u postizanju neovisnosti. Od tada datira i moja kontinuirana zainteresiranost za zbivanja u Hrvatskoj, pa vam tako mogu reći da pratim i što piše Slobodna Dalmacija.

Zašto ste činjenicu da je Ante Gotovina završio u Haagu zamjerili ponajprije Sjedinjenim Državama?

— Zato što je Amerika svojim angažmanom u Oluji znala da se nije radilo o zločinačkoj akciji. Ta ista Amerika je i nakon Oluje sa simpatijama gledala na generala Gotovinu, pa sam stoga očekivao da ne zaboravljaju prijatelje. Amerikanci su jednostavno trebali prepoznati da je on nevin.

Sjedinjene Države su napustile prijatelja

No, nisu ga Sjedinjene Države odvele u Haag?

— Istina je, ali Amerika je na temelju svojih podataka mogla utjecati na Haaški sud da do optužnice protiv generala Gotovine uopće i ne dođe. Izostala je američka potpora koja se od njih mogla očekivati znajući da su i sami bili upoznati s tijekom Oluje. Čak i sada kad je do optužnice, nažalost, došlo i kad je general u Haagu, Amerikanci opet imaju prigodu prepoznati njegovu nevinost.

Jeste li zbog toga i napisali članak u The American Spectatoru?

— Da! Htio sam upozoriti na čitav slučaj. Htio sam upozoriti da su Amerikanci znali što se događalo u Oluji, a da su sada napustili svoga prijatelja. Ne znam hoće li oni naknadno promijeniti svoj stav, međutim želio sam ih podsjetiti da Oluja nije bila kriminalna akcija.

Zašto mislite da su Amerikanci bili inicijatori svega toga?

— Ne, oni nisu bili inicijatori. Veću ulogu imao je britanski Foreign Office. Oni su više inzistirali na Gotovini, možda i stoga što su neke od njihovih obavještajnih akcija u Hrvatskoj bile razotkrivene. Foreign Office je bio taj koji je nagovorio američki State Department da im drži stranu u slučaju Gotovina.

Sudi se Hrvatskoj

Što bi, po vašemu mišljenju, hrvatska Vlada trebala napraviti u ovoj situaciji u vezi s generalom Gotovinom?

— Hrvatske vlasti trebaju shvatiti da se u ovome slučaju ne sudi samo Anti Gotovini, već — Hrvatskoj. Stopostotna potpora Gotovini je, po mojemu mišljenju, jedina ispravna solucija kada govorimo o budućim potezima hrvatske Vlade.

Ako kažete da se sudi Hrvatskoj, kako bi se na našu zemlju onda odrazila eventualna presuda po kojoj bi general bio proglašen krivim?

— To bi značilo da jedan od najviših sudova na svijetu opisuje oslobodilački rat kao kriminalan čin. A to niti je točno niti bi bilo dobro za Hrvatsku.

Htjeli su protutežu za Mladića i Karadžića

Kad ste rekli da je optužnica protiv Gotovine politički motivirana, na koje ste političke motive konkretno mislili?

— U hvatanju ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića trebalo je naći protutežu u Hrvatskoj kako se ne bi stvarao prevelik otpor sa srpske strane. Međutim, ako su to željeli, Ante Gotovina nikako nije protuteža dvojici ljudi koje se drži jednim od najvećih ratnih zločinaca koje poznajemo

Generali, uz vas smo!

2011-04-15T20:21:00.000+02:00

HEROJ GOTOVINA!

2011-04-15T19:34:00.000+02:00

Haaška farsa

2011-04-08T21:22:00.000+02:00

Izvor: http://www.h-rast.hr/component/k2/item/348-haa%C5%A1ka-farsa.html

Autor: Mario Marcos Ostojić

U Haagu se odvija završna faza suđenja generalu Gotovini, a sada se čeka odluka Suda. Čekamo profesionalne korisnike tuđih nesreća za vlastiti probitak koji prilagođuju diskurs svojim oportunističkim interesima dok oni koji istinski doživljavaju ovo suđenje kao veliku nepravdu i kao još jedno veliko poniženje Hrvatske šute, a javni i tajni domaći i strani mrzitelji Hrvatske neskriveno uživaju dok se Hrvatska valja po haaškom blatu u nadi da će uz pomoć tzv. međunarodne zajednice uspjeti još jedanput krivotvoriti povijest i izgraditi nekakvu „Jugosferu".

Svjestan da ga je Haaški sud izabrao i optužio ne zbog etničkog čišćenja i ratnih zločina protiv srpskog stanovništva ili zbog prekomjernog granatiranja Knina, nego kako bi kaznio Hrvatsku jer se drznula osamostaliti protiv volje tzv. međunarodne zajednice, general Gotovina se nije predao. Svjestan da će ga domaća „elita" žrtvovati kako bi udovoljila međunarodnoj „eliti" i sačuvala svoju europsku perspektivu, bio je primoran napustiti zemlju, što je i napravio. Samo se onaj tko je nevin, a zna da mu je namijenjena uloga žrtvenog janjeta, ne predaje.

Nakon njegovog uhićenja mrzitelji Hrvatske nisu mogli prikriti svoje veselje, a pošteni Hrvati svoju konsternaciju. No, danas je jasno da nije bila dovoljna konsternacija, trebalo ga je štititi, odnosno odbiti ga predati i dokazati da smo narod koji drži do sebe, prihvatiti sankcije i gubitak europske perspektive, ali sačuvati ponos hrvatskog naroda i uništiti svaku pomisao o bilo kakvoj „Jugosferi". Haaški sud je utemeljila međunarodna zajednica koja je početkom 90-ih zagovarala očuvanje Jugoslavije, kako bi progonila i kažnjavala one koji su je srušili i podržala sve one koji bi ju obnovili.

Takvom makijavelizmu pokušavaju se suprotstaviti hrvatski domoljubi koji smatraju da je služenje vlastitom narodu nešto prirodno i dobro, a služenje tzv. međunarodnoj zajednici na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda izdaja. Hrvatske domoljube zanimaju hrvatska sloboda i nezavisnost i hrvatski nacionalni interesi, a tzv. međunarodnu zajednicu globalni interesi koji se gotovo nikada ne mogu ostvariti bez žrtvovanja nacionalnih interesa.

Dio domaće političke nomenklature dijeli u teoriji i u praksi ciljeve Europske unije, a drugi dio ih ne dijeli u teoriji, ali u praksi ne pokazuje da nije spreman odreći se samostalnosti kako bi Hrvatska bila primljena kao dio neke „Jugosfere". Treći dio ih ne dijeli ni u teoriji ni u praksi, kao i šutljiva većina, jer vidi da je Europska unija prostor mirnog suživota, ali ne i širi prostor kojeg treba izgraditi na temeljima supsidijarnosti, solidarnosti, slobode i demokracije.

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo TuđmanFranjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo TuđmanFranjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

„Jugosfera" nije moguća bez pune normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, a koliko je vodstvo Srbije zainteresirano za punu normalizaciju odnosa, vidi se po izjavama srbijanskih prvaka u svezi Oluje i njezinih protagonista. Ali ne samo njih, nego i hrvatskih prvaka koji tvrde da je zahvaljujući upravo njima Hrvatska iz Tuđmanove „diktature" prešla u Mesićevu „demokraciju", na kojoj Josipović gradi „novu pravdu". Zahvaljujući njima Hrvatska više ne niječe svoju odgovornost za ratne zločine, nego u potpunosti surađuje s Haaškim sudom, zamijenila je nacionalnu i vjersku netrpeljivost tolerancijom, ne sukobljava se nego surađuje s tzv. međunarodnom zajednicom, doprinosi miru i stabilnosti u regiji, podržava ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini u okviru Daytonskih (ne)sporazuma i jačanje središnje države uz punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, suočava se s punom istinom o svojoj daljoj i bližoj prošlosti (izuzevši „antifašističku") i gradi čvrste temelje za nove odnose u regiji suzbijajući euroskepticizam i izolacionizam, itd., itd.

Za one koji ne pate od izlizanih fraza i parola Hrvatska bi mogla puno više doprinijeti miru i stabilnosti u regiji kada bi se definitivno odustalo od bilo kakve „Jugosfere" jer su i monarhistička i komunistička Jugoslavija bile trajni čimbenik nestabilnosti i nema razloga vjerovati da će „Jugosfera" to promijeniti. Vjeruju da samostalna, demokratska i stabilna hrvatska država automatski doprinosi stabilnosti regije, ali nikako putem nekakvog povezivanja sa Srbijom koje ušutkana hrvatska većina ne želi.

Promatrajući suradnju s Haaškim sudom razvidno je da mrzitelji Hrvatske intenzivno surađuju. Drugi koji ne spadaju u tu kategoriju prisiljeni su surađivati da ih ne bi taj isti Sud prozvao, osobito oni koji su bili na visokim položajima u ratnim godinama i koji su naivno podržali osnivanje Haaškog suda misleći da će pred njim odgovarati agresori i koji nisu shvatili da svatko tko je obnašao visoke dužnosti od priznanja Republike Hrvatske do Oluje može sjesti na optuženičku klupu ili to izbjeći u zamjenu za svjedočenje koje se uklapa u tezu o "združenom zločinačkom pothvatu".

O suzbijanju euroskepticizma potrebno je objasniti da je euroskepticizam posljedica ponašanja Europske unije koja otežava Hrvatskoj ulazak u organizaciju i prisiljava ju na povezivanje sa Srbijom. Nakon iskustava sa Srbima zbilja samo lud čovjek može razmišljati o nekakvoj zajednici sa Srbijom prije eventualnog ulaska u EU, a ako do ulaska ne dođe, još i manje.

U svezi izolacionističkih tendencija treba jasno reći da one postoje samo u onoj mjeri u kojoj se Hrvatsku želi uključiti u nekakvu „Jugosferu". Nije se Hrvatska nikada samoizolirala, nego ju je izolirala tzv međunarodna zajednica kada nije prihvaćala njezine diktate koji su bili protivni hrvatskim interesima. U tom smislu državna samostalnost nije izolacija od drugih, već osnovni preduvjet kako bi hrvatski narod ravnopravno surađivao s drugim slobodnim narodima, ali također nije izolacija odbijanje „Jugosfere" jer ona poništava državnu samostalnost i stoga je neprihvatljiva.

Svi koji su davali i daju prednost nerazumnoj želji za što bržim formalnim ali ne stvarnim ulaskom u Europsku uniju krivi su za strane pritiske koji nisu u skladu s dugoročnim nacionalnim, strateškim, političkim i gospodarskim interesima Hrvatske. Oni nam u stvari poručuju da napravimo sve što Europska unija kaže kako ne bismo dobili sankcije i bili izolirani. Dakle, stvarajmo „Jugosferu" jer to od nas očekuju. Svaka, pa i najmanja neposlušnost podrazumijeva trenutačni kraj europskih ambicija i prekid pregovora, što zvuči strašno za mnoge nakon toliko godina lažnih obećanja. Ali, s druge strane, situacija će biti jasna: Europska unija nakon Jugoslavije želi „Jugosferu" i nikad nije iskreno priznala Hrvatsku. U slučaju da se ipak odvažimo reći 'dosta', past će maske i jasno će se vidjeti tko je za Hrvatsku, a tko nije. Zna se to već sada, ali potrebno je da to jasno vide svi.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska sama sebe prizna i definitivno odluči sačuvati svoju državnost koja nije posljedica neiskrenog priznanja Europske unije i tzv. međunarodne zajednice, već pobjede u Domovinskom ratu. Osim toga, jednom zauvijek bi nestali s hrvatske političke scene svi koji zagovaraju propala jugoslavenska rješenja, što je nužno da bismo kao društvo počeli graditi budućnost na temelju vlastitih sposobnosti i napora.

Djed Ilija

2011-04-08T21:19:00.000+02:00

Izvor: http://www.uhd91.com/kolumne/tyson/1817-djed-ilija.html

Autor: Tyson

U proljeće 90'. u Sibinju pored Slavonskog Broda prvi put u živo vidio sam Franju Tuđmana, imao sam tada nepunih 17 godina. Na lokalnom nogometnom igralištu održao je jedan od prvih predizbornih govora. Sibinj je mjesto poznato po „sibinjskim žrtvama", događaju u kojem su srpski žandari pobili hrvatske seljake koji su krenuli na prosvjed u Slavonski Brod. Nakon Domovinskog rata, na mjestu tog predizbornog skupa gradila se sportska dvorana kojom prilikom se naišlo na masovnu grobnicu iz 2. svjetskog rata, u kojoj su bili uglavnom njemački i hrvatski vojnici. I u Domovinskom ratu Sibinj je dao jako veliku žrtvu Sibnjčani su se borili u 108., 139. 157., 3gbr, specijalnoj policiji... Skupilo se tada na tom skupu 10-tak tisuća ljudi iz cijele Slavonije i takav domoljubni naboj sam prvi put tada osjetio. S ponosom sam gledao nakon skupa kako moj djed Ilija ponosno se fotografira s Tuđmanom. I danas postoji ta slika...

A djed Ilija rođen je u Lici, gdje ga je Drugi svjetski rat zatekao kao maloljetnika.. Jednog dana, on i njegova mlađa sestra Jeka, otišli su u šumu po drva. Kada su se vratili kuća i štala bile su u plamenu. Sa proplanka je gledao kako mu četnici ubijaju obitelj a trudnu majku nabijaju na bajunet... Kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u hrvatskom gradu Banja Luci. Kada je pao Vukovar i kada je plakao na snimke kolone Hrvata kako izlaze iz podruma i predaju se četnicima, rekao je: „E vidiš, ovako smo se i mi '45. predali partizanima u Banja Luci. I nas su tamo na punktovima čekali domaći Srbi i pokazivali prstom na onoga tko je nosio odoru Hrvatske vojske, isto kao i ovi sada u Vukovaru".

No, djeda Iliju nisu prokazali samo radi hrvatske uniforme nego i radi toga jer je jednom prilikom u nekoj gostioni pijan pucao iz pištolja u njemačku potjernicu za Titom, koja se nalazila na zidu, tj. u Titovu sliku na potjernici. Kod Maribora se nekako uspio dokopati domobranske uniforme pa se tako našao u koloni koju su vraćali nazad prema Hrvatskoj... No, produžio je pješice sve do Novog Sada gdje je osuđen na robiju. Robovao je još 5 godina u Petrovaradinu, a onda morao služiti još i JNA 3 godine. Tek tada su ga pustili... Kako nije imao kamo poći a nije ni znao što mu je sa sestrom koja je preživjela pokolj, zaustavio se u Slavoniji, u blizini Slavonskog Broda, gdje je dočekao starost, Domovinski rat, i umro nakon mirne reintegracije svih hrvatskih područja, i potpune slobode. Dočekao je svoju Hrvatsku, moj djed Ilija....

Posebno je djed Ilija bio ponosan na mene, svog prvog – najstarijeg unuka. I ja sam kao i on maloljetan obukao uniformu Hrvatske vojske i krenuo u rat protiv četnika. Kada je čuo da sam doslovno pobjegao od kuće u rat bio je jako zabrinut, ali i strašno ponosan. Ni jedan njegov sin tada još nije bio otišao u rat ali zato unuk je.

Kada bih dolazio s terena prvo bih navratio do ujaka i do bake i djeda. Ujak bi odmah narezao kulina i šunke, izvadio rakiju na stol, a djed bi sa suznim očima ali s velikim žarom i s nestrpljenjem htio saznati što više o situaciji na ratištu, kakve su sada puške, da li su četnici i sada kukavice kao i onda itd, itd. Uživao sam mu pričati i osjećao sam se sav važan jer ja, njegov unuk, sada ja njemu pričam ratne priče a ne on meni...

A legenda je bio djed Ilija. Nikad u bivšoj Jugoslaviji nije mogao u ničemu napredovati zbog svojih hrvatskih stavova. Rijetko bi se napio ali kad bi se napio, obavezno bi tema bila na nacionalnoj osnovi a onda je bio spreman na svašta. Zbog toga se često zamjerao „drugovima" ali i ispaštao. Međutim, i u normalnim situacijama koristio je da se na neki način suprotstavi bivšim partizanima i seoskim komunistima. Kao mladić bio je naočit, visok, crn, strog. Na jednoj od ratnih fotografija sjedi na konju, uspravan i utegnut kao jablan, a pored njega sjedi njemački ovčar... Poslije rata je markantan muškarac za kojim su se snaše hihotale kad prođe biciklom po selu. A djed Ilija bi im se samo vragolasto nasmiješio i namignuo i prstom dodirnuo obod šešira i produžio svojim velikim crnim biciklom dalje. A najveći gušt mu je bio nedjeljom poslije mise provozati se biciklom i onda proći pored starog Banića, starog partizana koji je nedjeljom uvijek ispred kuće, na klupi ispod oraha sjedio i frkao svoje duge sive brčine. Izbacio bi na prsa svoja partizanska odlikovanja, a moj djed Ilija bi se provezao pored njega i gospodski ga pozdravio dodirom po šeširu: „Faljen Isus i Marija", i produžio dalje...

Pričalo se po okolnim selima da djed Ilija ima dosta vanbračne djece, ali nitko ga nije dolazio tražiti niti se netko bunio...Osim milicije i bivših partizana, djeda Iliju Mravinca svi su voljeli. Volio sam ga i ja, iako dok sam bio dijete nisam ga često shvaćao. Nisam razumio njegove ljutnje kada bi malo popio, niti zašto mu je za sve kriv drug Tito...bio sam dijete. Učili su me u školi da nas je drug Tito oslobodio od Nijemaca i domaćih izdajnika, a moj djed Ilija sada psuje i Tita i Jovanku, i nekog Rankovića... Baka plače, zna da će sada doći milicija... Ali djed Ilija je uvijek govorio: „Ni jednog zla za vijeke...", pa tako i zla Jugoslavija pade i djed Ilija dočeka slobodnu Hrvatsku. Kad je umirao bio je sretan, znam to.

Ne zaboravite, Tuđman je taj koji je tok rijeke Save okrenuo uzvodno

2011-04-05T10:56:00.000+02:00

Izvor: www.dnevno.hr Autor: Zvonimir Hodak

Gledam prošlonedjeljni Dnevnik HRT-a. Urednik Zoran Šprajc koji dobro zna da je SDP pobjednik na slijedećim izborima poziva u Dnevnik Budimira Lončara koji to isto zna. OZNA sve dozna, UDBA je naša sudba, gost je bivši savjetnik Stipe Mesića, a sada ga je dobio u amanet i Josipović. Priča se kako ipak postoji jedan savjetnik našeg Predsjednika RH koji u prošlom životu nije bio ni u OZNA-I ni u UDBA-i. Ostali su, nakon uspješne reinkarnacije, sada svi na Pantovčaku. Odmah na početku razgovora u Dnevniku HRT-a Šprajc podsjeća Budu kako bez njega Hrvatska nikada ne bi ušla u NATO. Buda se "skromno" slaže i tako njih dvoje ćaskaju. Na trenutak mi se učinilo da je zapravo Šprajc gost u Budinom Dnevniku. Kirurški precizno Buda opisuje što će se dogoditi u Libiji, valjda nakon iscrpnih konzultacija s Gadafijevim velikim prijateljem Mesićem. Međutim od prošle do ove nedjelje stvari su se počele odvijati malo drugačije od Lončarevih prognoza na koje je bilo potrošeno pola Dnevnika. Mesićev "brat-pukovnik" još je na nogama, a ustanici su, boksački rečeno, stjerani na konopce. Gadafi je možda čitao Jamesa Barijea koji je napisao: "Život je težak i zahtjevan, ali sam ja žilaviji i izdržljiviji!" Žilavi su uz Gadafija i Lončar i Mesić! Pratim u Večernjaku polemiku između Vesne Pusić I Zvonimira Despota. Despot joj džentlmenski predbacuje jednu njezinu staru izjavu da je dr. Franjo Tuđman, dok je bio predsjednikom, bio gospodar života i smrti. Inače ta je tvrdnja jedna od najvećih I najotrcanijih laži naših ljevičara. Rekao bih: da je bar bio, onda bi danas u Hrvatskoj bilo vise cvijeća, a manje (političkog) smeća! Dobro je jednom napisala Tanja Torbarina: "Tuđman je bio opasni diktator kojeg se nitko nije bojao".

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

Ordinarna ljevičarska laž

Izložimo li samo najglavnije činjenice koje dokazuju kako je tvrdnja o Tuđmanu kao gospodaru života i smrti najordinarnija ljevičarska laž. Tko je u doba Tuđmana bio i jedan dan u zatvoru zbog svih silnih kleveta I laži ispisanih i izgovorenih po svim medijima o gospodaru života i smrti? Kome je Tuđman za vrijeme svog mandata namjestio politički proces u kojem je bio osuđen? Kojoj je to stranci gospodar života i smrti zabranio rad? Sjećate li se da je ikada ijedan dnevni list ili tjednik bio zabranjen? Što se desilo Šeksu, Manoliću i Mesiću kad su otvoreno pripremali puč protiv gospodara života i smrti? Što se desilo osobi poznatoj po izjavi "pola meni, pola tebi, pola Bagi" koji je predsjednika Tuđmana uporno olajavao i denuncirao u inozemstvu mada je to gospodar života i smrti sve dočuo? Da je dr. Franjo Tuđman bio doista takav diktator kakvim ga godinama prikazuju Butković, Lovrička, Kuljiš i Pusićka, Hrvatska bi danas sigurno bila urednija i normalnija država jer bi očistio Hrvatsku od najvećeg dijela šljama koji bi završio na "đubrištu istorije". Šeks, Kosorica, Sanader, Mesić i ostali završili bi tamo gdje su objektivno i pripadali, uz bok Mate Granića i Vesne Škare Ožbolt koji su danas na marginama politike. U tom slučaju HDZ ne bi u zadnjih deset godina pokrao i razbucao državu koju su Tuđman i branitelji stvarali i krvlju branili. Na nasu sreću gospodar života i smrti imao je cilj stvoriti i obraniti hrvatsku državu. Taj cilj je ostvario unatoč svim klipovima koje su mu neprekidno pod-noge bacali razni zavidnici i petokolonaši koji su se oformili u vrijeme Domovinskog rata. Upravo stvaranje i obranu hrvatske države takvi petokolonaši i jugonostalgičari nikad mu nisu oprostili, pa i neće! Da je Tuđman stvarno bio gospodar života i smrti danas bi imao, kao i neprežaljeni drug Tito, u svakom hrvatskom gradu i mjestu najljepšu ulicu ili trg. Najljepši trg u Zagrebu tada bi se zvao Trg dr. Franje Tuđmana, a ne Maršala Tita, ako ni zbog čega drugoga onda bar zbog činjenice što je Tuđman okrenuo tok rijeke Save uzvodno unatoč Titovoj izjavi da će Sava prije poteći uzvodno negoli će Hrvati dobiti svoju samostalnu državu. Tito za naše ljevičare nije bio gospodar života i smrti usprkos Bleiburgu, tisućama skupnih grobnica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, usprkos Golom otoku i Staroj Gradišci kroz koju je u doba Juge prošla 31.000 političkih zatvorenika. Oprostili su Titu i strijeljanja nakon rata bez suda tisuća ljudi, a takvih je egzekucija bilo čak još i 1972.g., kad je četrdesetak australskih Hrvata iz tzv. bugojanske grupe "upalo" u Jugu, pa su se vlasti "ukakale" od straha mada se radilo o amaterima, ali rodoljubima. Ljevičari su oprostili svom Titu-najdražem gostu (kako su mu poltronski tepali) sve likvidacije tzv. neprijateljske emigracije koje su, po njegovoj naredbi, provodili njegovi udbaši. I na kraju ako je lažljiva ljevica Tuđmanovu eru proglasila "deset godina mraka" unatoč činjenico da je baš u tom period bila stvorena i obranjena hrvatska država, kako onda nazvati desetogodišnji period dok je na čelu te države bio Stipe Mesić? Najblaže što mi pada na pamet moglo bi biti: deset godina laži i pokvarenosti. I najortodoksniji komunisti branili su svog kralja, pa makar i u šahu, a Tito je bio i ostao njihov kralj!

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

Čuvena hrvatska šutnja

Na moju prošlu kolumnu reagirao je čitatelj koji se predstavio kao Otto Bismarck i optužio me da lažem. Kaže Otto da ja vrlo dobro znam koga Slaven Bilić sluša kad sastavlja nogometnu reprezentaciju i dok se taj tip ne makne iz nogometa (misli na Zdravka Mamića) neće biti sreće. Ajmo pogledati u kojim klubovima igrali naši reprezentativci u hrvatskoj ligi prije negoli su se otisnuli preko granice. U Gruziji i u Parizu u repki je igralo osam bivših igrača Hajduka, a deveti golman Šubašić bio je prekobrojni i sjedio je na tribini. Znači naš Otto misli da je Mamić utjecao na Bilića da u momčad stavi osam igrača Hajduka bez obzira što Dinamo već šest godina za redom osvaja prvenstvo države. Možda Otto misli da se u Splitu sprema velika fešta u čast Dinamove šeste titule za redom. E moj Otto!? Kao da su igrači robovi iIi figure koje pokreću Mamići, Bilići i slični. Booby Charlton je jednom rekao: "Ima ljudi koji tvrde da su nogometaši robovi. Ako je to istina onda molim da me se osudi na doživotnu robiju". U mjesecu smo kad ćemo napokon doznati hašku sudbinu Gotovine, Markača i Čermaka. Crkva je vjernike pozvala da svaki petak poste i mole za sudbinu generala. To je pak razjarilo Stipu Mesića. Kad bi molitve i post dovele do oslobađajuće presude generalima zašto je onda on svjedočio u Hagu protiv interesa Hrvatske? Toliko se trudio da Hag osudi Hrvatsku da je čak poslao i svu, pa i nepostojeću~ dokumentaciju iz Predsjedničkih dvora, a sad Crkva traži da se za oslobađajuću presudu generalima moli i posti! Bojim se da Hag neće razočarati našeg Stipu i zanemariti njegovo svjedočenje jer on zna da ratni zločini ne zastarijevaju, osim ako se radi o Manoliću, Boljkovcu, Bulatu i ostalim osloboditeljima iz 1945.g. Kad se nakon objave presude generalima smire prve strasti i njihovu sudbinu prekrije zaborav, počet će opet čuvena hrvatska šutnja. Ostat će odzvanjat samo glas Stipe Mesića koji će pozdraviti pravednu presudu i pohvaliti objektivnost rada Haškog suda, uvjeravajući svakog tko ga još hoće slušati kako je Gadafi pravi frajer kojem treba dati slijedeću Nobelovu nagradu za mir. Mesićev prijatelj i brat toliko vole svoj narod da ih dnevno smiri bar par stotina. Do 15. travnja jedan pošteni i domoljubni dio Hrvatske živjet će u nadi, ma kako ona bila slabašna. Aristotel je rekao: "Nada je san budnih!" Još samo kad bi se Hrvati napokon probudili. Subotnji Večernjak donosi dogodovštine Stipe Mesića s njegovim bratom i prijateljem Gadafijem pod naslovom "Gadafija sam zvao brate pukovniče, a Milka je jedina ušIa u njegovu privatnu kuću". Jadni urednici Večernjeg vjeruju kako je to čitljivo i zanimljivo štivo za vikend. Sad je sigurno lakše onima koji su bez posla i egzistencije, onima koji rade bez da im se isplaćuje plaća, onima koji danima obilaze Zavod za zapošljavanje kad pročitaju da je Milkica ušla u privatnu kuću čovjeka koji je dao srušiti avion sa 300 nedužnih putnika nad Škotskom. Stvarno na što je spao Večernjak da popunjava stranice Mesićevim ispraznim hvalisanjem! Japanska poslovica kaže: "Hvalisanje je početak sramote", a ja bih dodao da je u Mesićevom slučaju to vrhunac sramote!

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

Skandalozna inicijativa: Šušak ne, ali Tito da

2010-09-28T10:53:00.000+02:00

Izvor: www.zagrebancija.com

Pomalo me plaši spoznaja da živim u takvom društvu i s toliko ljudi kojima smetaju nazivlja ulica i Mjesnih odbora po hrvatskim velikanima. Kako povjerovati u njihovo domoljublje i lojalnost gradu i državi u kojoj žive? To je vrlo čudno i teško shvatljivo.

Inicijativa da se ukine avenija Gojka Šuška i preimenuje u Aveniju izviđača, a što dolazi iz određenih krugova nesklonih pokojnom ministru obrane pobjedničke hrvatske vojske, jest prvorazredni skandal. Branitelji su sasvim opravdano burno reagirali na samu takvu ideju i prijete masovnim prosvjedima i blokadama grada. Što inicijatori žele postići mijenjanjem imena avenije ministru koji je obranio narod od velikosrpske agresije? Sama hrabrost za takvu inicijativu je više nego simptomatična, to je drska pljuska ne samo braniteljima koji su prvi reagirali, nego je to svojevrsni udar na suverenitet države Hrvatske. To je uzimanje pravde u svoje ruke, koje nam je poznato iz komunističke diktature, kada su se voluntaristički rješavala sva društvena pitanja.

Inicijatori ma tko oni bili zaigrali su opasnu igru, usuđuju se dirati u posljednje ostatke ostataka ponosa i slave iz dana kada smo oslobađali domovinu. Zar je to uopće moguće u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu. Što će ostati od Domovinskog rata, kada čujemo presude iz Haaga, kada stalno slušamo da bi i Tuđman i Šušak završili u Haagu da nisu umrli. Oni koji traže ukidanje avenije Gojka Šuška očito ne mogu prežaliti što je umro i što ipak nije, po njihovom planu, završio u Haagu. Ono što nije i neće odraditi sud u Haagu, inicijatori bi rado sami dovršili.

U kakvom to društvu zaboga živimo? Domovinski rat nije samo pobijedio velikosrpske agresore, nego je srušio Jugoslaviju, rasturio komunizam i komunističku partiju, barem smo mislili da je tako.

Ali nije, dovoljno je sjesti u tramvaj i proći pokraj Hrvatskog narodnog kazališta pa ćete preko zvučnika u tramvaju čuti najavu, slijedeća postaja je Trg maršala Tita. Uvijek se netko nađe u tom tramvaju tko s nevjericom reagira, pa zar je to moguće, u Zagrebu Trg maršala Tita. A da stvar bude još gora, kada dolazite na jedan drugi trg tik do spomenutoga, Rooseveltov trg, opt se najavljuje Trg maršala Tita, slučajno, ne vjerujem u to. Dvadeset godina nakon pada komunizma, najljepši trg u Zagrebu nosi ime po sinonimu te grozne komunističko-jugoslavenske diktature, ali to ni najmanje ne smeta inicijatorima za ukidanje Šuškove avenije. Komunizam je pao ali njegov mentalitet je još duboko i preduboko urezan u tkivo hrvatskoga društva, a to nikako ne može biti dobro. To je silovanje povijesti, zaustavljanje procesa koje su prošle sve tranzicijske zemlje. Rusija se odrekla Staljina i zabranila spominjanje i veličanje njegova imena, a čak i jedna notorna komunistička Kuba i Fidel Castro ovih dana priznaje da komunizam ne valja.

Hrvatska je jedina zemlja ne samo u Europi, nego i u svijetu u kojoj duh i kult komunizma jačaju, a za to odgovornost snose najvažnije državne institucije, koje izravno veličaju komunističko naslijeđe, a sve pod krinkom antifašizma.

Vrijeme je da se o tomu povede ozbiljna društvena rasprava i da se stvari stave na svoje mjesto. Vrijeme je da netko iz državnoga vrha, vlade, Sabora i ureda predsjednika kaže, komunistički zločini nisu antifašizam.

Domovinski rat je neupitan, Oluja je legitimna akcija, a Tuđman i Šušak nisu zločinci nego velikani naše povijesti.

Kada bismo imali snage za postavljanje stvari na svoje mjesto, onda nikomu u Hrvatskoj ne bi bilo ni na kraj pameti poticati ovakve skandalozne inicijative, koje siju mržnju i prijete izazivanjem sukoba. Komu to treba? Pomalo me plaši spoznaja da živim u takvom društvu i s toliko ljudi kojima smetaju nazivlja ulica i Mjesnih odbora po hrvatskim velikanima. Kako povjerovati u njihovo domoljublje i lojalnost gradu i državi u kojoj žive? To je vrlo čudno i teško shvatljivo.

Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman Franjo Tuđman

Bruno Bušić - životopis (dio I)

2010-09-20T13:23:00.000+02:00

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku, u novijoj se hr vatskoj politićkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hr vatski rodoljub i re vo lu cionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo ži votno djelovanje Brune Bušića – od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih rodoljubivo-revolucionarnih ideala, pa do formi ra ne dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javno sti u domovini, a pogotovu izvan domovine došao do izra žaja prikazivanjem u novinskim člancima poli tičko-dru štve ne, go spodarske i opće stvarnosti hrvatskoga naroda u tota litarnoj ko mu nističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a i kad je nešto kasnije svojim političko-programatskim radom u emi gra ciji i iseljeništvu postao jedan od najpoznatijih za govornika hr vat ske nacionalne slobode revolucionarnim putom – bilo je u pro gra mu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hr vatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života, posebno je ugrađena u temelje su verene Republike Hrvat ske.

Podrijetlo i djetinjstvo

Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vi njani ma Do njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego vačkih Vinjana kraj Posušja.1

Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po do go voru s nji hovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k se bi ujaci, maj čina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vi nja nima. Bru no je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro) nekoliko godina.2 U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila nji hova baba Janja (Đerekuša), majčina majka.

Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga nje gova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smr ti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i za pravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.”3 S takvom sjetom on se je često sje ćao pokojne majke.4

Bušićevo školovanje

Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom od ličan.5

Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950. – 1954.6 Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog od lič noga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vi jeća (16. stu de noga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bi s tar, marljiv i miran.”7 Drugi razred završio je također s odličnim us pjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, mar ljiv, miran i uredan.”8 I treći razred završio je s odličnim us pje hom, a zbog od ličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. si ječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Ra z re d nog vijeća. U ime ni čkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.”9 Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim us pje hom uz ovu primjedbu u razrednom ime niku: “Inteligentan i mar ljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja pri mje renog.”10

Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg ško lo va nja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – ško lo va nje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Kar lo v cu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto.11 Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom.12 Peti razred gimnazije završio je u li pnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vr lo do bro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pra vi lan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”.13 I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu sto ji pri mjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.”14 Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom.15 Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”,16 školovanje je na sta vio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušićevi književni prvijenci

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je po čeo kao četvrtoškolac.17 Već g. 1952., kao trina esto go dišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pio nir i prvu pripovijetku – Kako su se Bu šići borili protiv Turaka, s pot pisom Bruno Bušić.18 Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je pre daja o vla stitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-os man lijskoj granici sa sva ko dne vnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu podru čju, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borci ma protiv Turaka: o ha rambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svo jim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.

Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bu šić, kako se je potpi sivao sve do g. 1957., objavio u tek po kre nu tom om la din skom časopisu Vidik ulo mak pripovijetke Sa Šušom i To pa nom19 u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svi tu. Niko te ne mo re vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije bra ta pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu sa vjet upućuje i jedan starac u pripovi jetci Starac i ži vot, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955.20 Kao da je predosjećao sud binu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emi granta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu.

Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglav nom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan,21 Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje,22 Smokve,23 Noć na orošenom pašnjaku24 i Le-le moja, Le-le žalosna25. U pripovijetci To pan, objavljenoj u Po letu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i čet ničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne pa tnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina naj žalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri je dnako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pi sac petna esto godi šnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjet skom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje oci je ni la vrlo pohvalnim ocjenama.

U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka, otac ga je predao u Hercegovinu baki i uja cima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U se lu se je sprijateljio s ne ko li ko svojih vršnjaka. Krstarili su po šu ma ma i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima. Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke tor bice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i od met nuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, do tje rali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali... hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oš troj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na li va da ma čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz pri jateljstva”. Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo či tati. Tada su mu, kao petnaestogodišnjaku, bili naj miliji pisci Ko ro ljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Nje govi su mje šta ni podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu.26 I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio.

Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja,27 Susret,28 Samotinja,29 Povratni hod,30 Čovjek, brat i ja.31 U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste proble me kao i u pret hod nom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim pri ka zivanja običaja i načina življenja svo jih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hr vat skog naroda u II. svjetskom ratu: o čet ni čkim pokoljima u rodnom se lu i kraju, o ra tnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne iden ti ficira, ali s ve likim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stra da nju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se ni je znalo, o nestalima u ratu, o ne stalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga knji že vno ga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno pre da jom, tra dicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i iz ra ža vao se fol k loristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim iz ra zi ma.

Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva

Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pam će nje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i ha ram bašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pje sma rice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo ri zi čno živjelo – posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Ju goslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji – bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, pro cje njivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i ši rim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vi d lji vo i u njegovim književnim prvijencima.

Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imot ske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Ju načke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a ob ja vljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala.

Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjet skom ratu što su ih nje mačke okupacijske vlasti osudile na smrt i ko ja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951.32 U početku pedese tih godina Bušić se je u očevoj knji žnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike – o hrvatsko-srpskim poli tičkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj po lo vi ni XX. stoljeća – i u hrvatskim sredinama dosta čitane.

Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.

Pod nadzorom Udbe i prvi progon

Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti dje lovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak33 i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji ko munistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaesto go dišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vje ro na uk u pot punosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj op stoj no sti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim do kazima, što je pridonijelo, uz “grije he”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vje ru tako i u knji gama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pi tanje po svojoj zre losti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao še snaestogodišnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mno gim stvarima i pitanji ma i, prema tome, moje biće nije posve sa vršeno, jer da je savršeno, ja ne bih sumnjao, nego bih stvari i pi tanja odmah te me lji to spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću sa vršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi po sta vio pitanje: “Oda kle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršen stva od go vorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu savršenije od mene i ko je u sebi sadržava sva savršenstva o ko jima sam ja mogao imati ne ku ideju, tj. jednom riječju – to je Bog. Pro suđi vanjem zdravog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, ko ji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.” U od go vo ru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičaje na za mlade godine: 1. djetinje vje ro va nje zasnovano na po ukama vjeroučitelja i roditelja, 2. razdoblje pu bertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha” i 3. raz doblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvje ra va i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je ži vio u tipičnom pa tri jar halnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školovao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bušićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo li jepih opisa stanja duha koji traga, opisa u ko jima se na zire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena spo so bnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaesto go di šnjak, bio pozitivno nadahnut takozvanim apo lo getskim argu men tima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću: 1. pitanje Božje opstojnosti i 2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao ra zličite oblike filo zof sko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evo lu cije očito je da je dobro upoznao odgo vore ka to ličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uo čio, proučio i pri hva tio.

Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pi tanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Na ra v no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da na š nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju go slavije bi lo je dosta gladnih, žed nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma njem bro ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi šlje nja, dok je sa da novi sistem sku čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli cu na rodnosti. Na rodna republika Bosna i Hercegovina nije do dijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj vodina i Ko sovsko-Meto hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi ti pri klju če na Bosna i Herce govina. No, osim toga Srbi vode pro pa gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za ro b lje ni ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je za tim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne po sto je “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrd njom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed na ko sti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kri tizira Titin i Jovankin luk suz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imot skog koji se voza džipom, “ili le mu zinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se nje go va djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo du bokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam pi, koja bi upozorila na njih”.34

Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slo bo d nim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pi smenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to ka ko je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bru no sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade... zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imot skom, pa i kako se to naročito za paža u višim razredima”. Tomu je do dao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve os novne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.”35 Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne od govore.

Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije od mah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “ot vo reni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vi di iz pristupačne Udbine ta dašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne or gani zacije hr vat ske inteli gencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slo va riječi prvoga naziva).

Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Ma ri ć iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Ši roki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zi m skog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom.36 Po prihvaćanju te ide je, do go vorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svo joj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava do moljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski na rod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugosla venskom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od po če t ka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i us mje rava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kon tro lirala hr vat sku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazo v nom i životnom razvoju.

Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg iz vijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji je dan broj đaka” koji bi pone kad i negativnije istupali i da je “ova pojava u za dnje vrijeme počela... dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjero jatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mo star – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imot skom, uz kojega ima još oko 20 “om la di na ca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Ni kolin, Marijan Rebić Raj kan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, stu dent Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić. O Bušiću se ka že: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako ne ma demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U dopisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se pra ti njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.37

U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna sku pina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runo vića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Pod ba b lja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvat skog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom dru štve nom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske knji ževnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pra vo pis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Bor ku kraj Imotskog da bi evo cirali uspomenu na obljetnicu progla šenja NDH-a 1941. g. Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem.38

Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tada šnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimna zi jalaca, vid ljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog iz vještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Do minko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bez bjed no sti u Ma kar skoj. U njemu je, pišući o “proustaškim ele men ti ma”, o An driji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja vi đe ni u Im ot skom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji op ra v dana su mnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Fra njevačkom samo sta nu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu os nutka NDH-a”.39

U početku svibnja iste godine gimna zi jalce u Imotskom posjetili su trojica gi mna zi jalaca iz Lištice (Ra doslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Pe šku ra,40 po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe,41 a us mjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i pro tu ko munističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Li šti ci i Imot skom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na priprema nju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico.42

Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organi zacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, do voljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa orga ni za cije: “ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnoprav nost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”43

Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gi mnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bi star i na da ren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.”44 Isti dan izvještaj je Udbi podnio i su radnik Ilija, također gi m na zija lac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”.45 Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimna zijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi pre kinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju is postavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Flo ri jana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni na kon ponoći. 46

Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio sa mo sta lan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formulira nju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje ta dašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formu li ra nju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko- -li beralnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički po re dak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijal-demo krat skim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u ja vnim di s ku si jama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteli genciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”47

O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi pri jate lji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica ne kog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska re volucija!”48

Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spo me nu tih gimnazija laca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili nor malno školovanje. Me đutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje or ganizacije “Tiho” pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mje re. Uglavnom, ona ih je, su sta vno prateći i pozivajući sve iden tifi ci rane na razgovore, nastojala pri dobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izi gravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane in for macije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957.49 Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tra di ci o nalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vla dati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na po stavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Stu di ram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac za branjuje bilo s kim družiti”.50

Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imot skom i priveden u prostorije tamošnje Udbe.51 Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina iz vje šta ja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Ud bine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).

U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim bi ti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uosta lom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špi jun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na po stavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pi sao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli ne pri ja telj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa dru go, onda ga protjerati iz gimnazije.”52

Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Ma kar skoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bez bje dno sti Se kre tarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imot skom nakon sa slušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ide o loškim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sa sta nke, ra di čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor... Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to ne moralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš us meni poziv... Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni za uzi ma ju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje po državaju veze – me đusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole... Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabe lica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod dru gih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pi tanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno spo razumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno ma te rijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene mo mente u elaboratu. Mo li mo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”53

Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. li sto pa da 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgo va ra ti, a ni je ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Ga li ćem jer za jedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.54

Isključenje iz gimnazije u Imotskom

Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjed nosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na raz govor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gi mna zi jalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnev kom pisanu in for maciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”.55 U gimnaziji je, u smislu up uta, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sa sta nak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je – osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta – Milana Gudelja i Mire Pandžića – tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom ka z nom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno po lažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u up ra vu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainte resirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, ot vo reno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uru če na rješenja.56

Pod svakodnevnim nadzorom Udbe

Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik Mer kur, jedan od njihovih gimna zijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo.57

Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Flori jan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na po dru čju NRH. U žalbi su naveli da su ka žnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo sta nje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i za ko ni ta odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Za tim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imot skom došlo na pri jedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, su ge ri rao što tre baju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator or ga ni za cije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom na sta vni čkog zbo ra i lošom ocjenom iz vladanja”.58

Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. in for ma ciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imot skom i o žalbi ka žnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotar ski ko mitet u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mo sta ru.59

Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “ka ko je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo iz laze iz kuće, nego da većinom uče.”60 Već 12. prosinca 1957. izvi je stio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pa zaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić An tu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve nji hove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba po dr ža vati.”61 Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutrašnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imot ske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Sa radniku Majc dali smo za datak da se poveže s ocem od Bušić Bru na i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina... Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne odbra ne NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evi den ci ju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga rije čima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’”62

Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gi mnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora.63 Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Na rod nog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rje ša va nje njihove žalbe.64 Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u za ko ni tom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.65

Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gim na zi ja laca i u rje še nju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obra zloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj or ga nizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hr vatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, pro tiv Saveza komunista Jugoslavije, komuni zma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašisti čki po re dak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svo jim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se po pra vi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dis po zi ti vu.”66 Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.67

U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja – uz pomoć imot skog odvjetnika Ante Jer kovića – Bu šić, Babić, Gabelica i Galić pod nijeli tužbu Vi jeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958.68

Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimna zi ja laca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, in te le ktu al no jako spo so ban, tako da se već može ubrajati u red jačih hr vat skih knji žev ni ka”,69 a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Do njim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “je dno pismo..., od mah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.70

Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji mu je rekao da je dobio posao u jednom izdava čkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati pla ću u iznosu od 8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati ne ku zaradu i na članke koje bude pisao.”71

Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio... svoje rodno mjesto i pošao u Zagreb , navodno radi zaposlenja”, i kako “raspolažemo po dacima da će pri zaposlenju Bruna posredovati njegov rođak Bušić Marko Antin.”72

Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.”73 A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u Zagreb i Osijek “radi traženja zaposlenja i ra spi ti va nja mogućnosti da li bi se mogao na neki način školovati”, a i kako mu je rekao “da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gle da kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice.”74 Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Iva nu Ercegu da “Galić Kruno, Bušić Bruno, Babić Mate i Gabelica Ivan, koji su za trajno izbačeni iz škole, često puta ističu u razgovoru da im je sudbina u Jugoslaviji zapečaćena te da im ništa ne preostaje ne go da bježe u inostranstvo...”, a i da razgovaraju o organizaciji HOP koja je djelovala u Zagrebu među studentima. O Bušiću mu je i posebno rekao: “Bušić Bruno – on je jako uporan i ne popustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje ve lika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te ka ko je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko gra nice.”75 Dvadesetak da na kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin su rad nik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovom rodnom mje stu. Razgovarali su o organizaciji “Tiho”, njezinim čla novima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu.76

Udbin suradnik Madrid , također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskom da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskom i da mu je on rekao da će, ako ne mogne nastaviti ško lo va nje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se je u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se slije de će srijede sastati u Imotskom.77 Imotsku je Udbu 22. svibnja 1958. izvije stio da je sreo Ivana Gabelicu u prošlu srijedu i da je Ga belica, go voreći o kolegama, za Bušića rekao “da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje”.78 Službenik SUP-a u Makarskoj Željko Popović u jednoj informaciji od 3. kolovoza 1958. iznosi u vezi s Bušićem: “Jedne prigode Bušić je kritikovan ra di svoje djelatnosti u organizaciji, pri čemu mu je rečeno da je nji hov program proustaški koji je imao za cilj pripre manje even tu al nog ustaškog pokreta u zemlji, na što je Bušić odgovo rio: ‘Pa zar misliš da ustaše ne će uskoro doći u zemlju?’”79

Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca

Bez obzira na sve okolnosti i policijsko-političke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez sa slu šavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imot skom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja.80 Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska upu tio 30. li sto pada 1958. Saveznom vrhov nom sudu žalbu koju je potpisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH ne od mjerena i nelogična jer se i pre više orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno za do vo lja vaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.”81 Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makar ska 22. studenog 1958. uputila je do pis II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unu trašnje poslove FNRJ s mol bom da se na Saveznom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH.82 Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. po novo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Ga be lice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gi mnazijalci upu tili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imot skom da se sa slušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kul turu NO kotara Makarska u svom od govoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vi je ću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i na stavnika u tome postupku.

Uz članak dr. Tomislava Sunića «Hrvatska ljevica i desnica»

2010-09-07T10:54:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

U novome broju zadarskoga tjednika Hrvatski list (br. 310 od 2. rujna 2010.) objavljen je zanimljiv članak dr. Tomislava Sunića pod naslovom «Hrvatska ljevica i desnica». Članak se,pojavio i na internetskim portalima i forumima te je izazvao pozornost solidnoga broja komentatora. Kako i sam osjećam potrebu reći pokoju riječ o idejama iznesenima u tome članku, učinit ću to u obliku ovoga osvrta.

Dr. T. Sunić predstavnik je tzv. Europske nove desnice, što nije naziv za kakvu političku stranku ili pokret, već se pod tim pojmom podrazumijeva jedna filozofska škola koja okuplja velik broj uglednih profesora politologije, filozofije, lingvistike i antropologije. Ta filozofska škola posebno ističe potrebu kulturne borbe, tj. ona naučava da svaka politička stranka ili pokret prije zauzimanja političke vlasti treba ovladati kulturnim i medijskim institucijama. Kada se zadobije kulturna hegemonija i mogućnost utjecaja na javno mnijenje, politička vlast pojavit će kao nužna konzekvenca. Na metodološko-operativnome planu europska se nova desnica zapravo vodi idejama talijanskoga marksista Antonija Gramscija koji je prvi istaknuo važnost kulturne hegemonije za političku vlast. On je, naime, vrlo dobro uočio da se ni jedna politička opcija ne može dugo održati na vlasti ako u centrima kreiranja javnoga mnijenja te među književnom, novinarskom, umjetničkom i znanstvenom elitom nema osobe koje će legitimirati njezinu politiku.

U skladu s tim idejama i dr. Sunić analizira hrvatsku političku scenu, te primjećuje:» Imati svoje intelektualne pse čuvare u medijima i na sveučilištima – jedini je put do vlasti. Ovu osnovnu političku kategoriju hrvatski nacionalisti i tzv. ekstremna desnica nikako da shvate. A hrvatska Crkva još manje jer nije bila kadra punih dvadeset godina stvoriti kulturno-promidžbenu alternativu lijevom pranju mozga». Nemoguće je ne složiti se s ovim zaključcima dr. Sunića. Mediji, sveučilišta i ostale institucije moći danas su mahom kadrovirane od anacionalnih, tzv. ljevičarskih intelektualaca (pojmove «lijevo-desno», dakako, koristim samo uvjetno, jer tu podjelu smatram anakronom), mahom jugoslavenske prošlosti, kojima obrana nacionalnih interesa svakako nije na prvome mjestu životnih prioriteta. U takvim okolnostima – gdje su gotovo svi glavni mediji u rukama stranaca i anacionalnih domaćih poslušnika eklatantno protuhrvatske orijentacije – doći na vlast i zaustaviti uništavanje ostatka ostataka hrvatske državnosti čini se kao nemoguća misija. Svi prijedlozi, programi, ideje i mišljenja - ma kako oni moguće dobri bili - malo vrijede ako ne mogu doći do šire populacije. Neka stranka može imati vrlo dobar politički i gospodarski program te poštene i časne ljude u svome vodstvu i članstvu, no to malo ili nimalo vrijedi ako ne može osigurati potrebni medijski publicitet. Zaključak koji se nameće sam po sebi isuviše je jasan: potrebno je oformiti jake državotvorne medije. Za početak vrijedilo bi novčano poduprijeti neki od postojećih prohrvatskih internetskih portala, kako bi postigao čitanost od barem 20 000 – 30 000 redovnih dnevnih posjetitelja. Isto valja učiniti i s nekim od postojećih tjednika hrvatske orijentacije. Ako se postigne konsenzus svih državotvornih snaga - onih kojima su interesi hrvatske ispred interesa vlastita novčanika i ispred vlastite taštine, te koji ne će svaku ideju unaprijed po inerciji odbaciti kao neostvarivu – novce za ova dva projekta ne bi trebao biti veći problem prikupiti. A oni su conditio sine qua non bilo kakvoga uopće razgovora o tome da se nešto promijeni na sljedećim izborima. Ako bi se ta dva projekta uspješno realizirala, tada ni treći – formiranje dnevnih novina hrvatske orijentacije – ne bi trebao biti nepremostivi problem. No, ako se nešto po tom pitanju misli napraviti, jesen koja je pred nama posljednja je prilika za to: potrebno je organizirati sastanke i tribine, uobličiti političko-medijsku strategiju, početi prikupljati novce te krenuti u dekonstrukciju sadašnjeg dugoročno neodrživog političko-medijskog stanja inauguriranog trećejanuarskim kriptokomunističkim jugo-prevratom iz 2000. Na političkoj sceni čini se da trenutno ne postoji osoba koja bi sama mogla pokrenuti takvu inicijativu odnosno djelovati kao čimbenik koncentracije, tako da je jedino rješenje sastanak svih državotvornih stranaka, udruga, kao i pojedinaca - stručnjaka i znanstvenika, iznošenje prijedloga, ideja, i mišljenja, te urgentno ubličavanje programa za spas Hrvatske. U taj projekt valja uključiti i Hrvate koji žive u emigraciji i u BiH. Ako se ne iskoristi ova prilika, pitanje je hoćemo li sljedeće parlamentarne izbore dočekati u barem formalno neovisnoj Hrvatskoj ili u sklopu kakve nove jugo-nakazne tvorevine.

Što se pak tiče KC u Hrvata, ona u pogledu medijske politike boluje od kronične bolesti koja je općenito karakteristična za KC diljem svijeta. Neshvatljivo je da danas kojekakve opskurne sekte imaju svoju televiziju, a da ju nema jedna institucija kao što je Vatikan... No, to je prekompleksna tema koja prelazi okvire ovoga osvrta. Dodajmo tek mišljenje da će odgovorni na Kaptolu morati ozbiljno porazmisliti o pokretanju katoličke televizije u što skorije vrijeme, ako u današnjem vremenu agresivnog nametanja protukršćanskog i protučovječjeg konzumerizma, ateizma i anarholiberalizma ne žele biti suočeni s rapidnim opadanjem broja vjernika.

U svakom slučaju, potrebno je koncentrirati sve trenutno raspoložive državotvorne snage, izraditi program za spas Hrvatske i krenuti u njegovu realizaciju. Naravno, pod uvjetom da ne želimo da nam ponovno – uzmite to figurativno ili stvarno, kako želite - dođe nož pod grlo, pa da bi tek onda pokazali znakove života.

U ostatku članka dr. Sunić iznosi neke teze s kojima se ne moramo nužno složiti. Ne moramo tako bez rezerve prihvatiti tezu kako su Hrvati i Srbi «antropološki i lingvistički vrlo bliski narodi». Iako nitko ne može poreći da između ta dva naroda postoje određene sličnosti, kao što, uostalom, postoje među svim narodima svijeta, valja napomenuti da prema znanstvenim istraživanjima postoje narodi u Europi kojima su Hrvati antropološki bliži nego Srbima, pa se ta bliskost posebno ne naglašava, štoviše, ona se prešućuje. A da su razlike u mentalitetu ova dva naroda pokazale nepremostivima, zorno svjedoči povijest monarhističke i komunističke Jugoslavije. O tome je, uostalom, opširno pisao još u vrijeme prve Jugoslavije hrvatski povjesničar i albanolog dr. Milan Šufflay, kao i pravnik i geopolitičar dr. Ivo Pilar. Jezična bliskost također postoji, no hrvatski i srpski jezici dva su samostalna jezika. Tzv. srpsko-hrvatski jezik čista je politička konstrukcija hrvatskih lingvista-vukovaca i srpskih lingvista, koja je – vidljivo je to kao dan iz članaka, izjava i postupaka Tomislava Maretića, Milana Rašetara i ostalih hrvatskih vukovaca iz prve polovice 20 st. - trebala legitimirati tezu o tzv. jednom narodu sastavljenom od tri plemena. Danas taj jezični hibrid zagovaraju još jedino jugonostalgičarski relikti i propali lingvisti željni pažnje i novčanika tzv. zapadnobalkanske novinsko-političke mašinerije (upravo je nedavno jedna takva lingvistica okupirala medije diljem Zapadnog Balkana). Između hrvatskoga i srpskoga jezika postoje mnogo veće razlike nego što bi se to moglo pomisliti na prvi mah, veće nego između nekih također međusobno sličnih europskih jezika, kojima zbog te sličnosti nitko nema namjeru sporiti samostalnost i posebni identitet. Ukazao nam je to u posljednjem broju književnoga lista Vijenac ugledni hrvatski lingvist te član nekoliko europskih akademija, akademik Radoslav Katičić, u vrlo opširnome intervjuu kojega bi trebao pročitati svaki pismeni građanin Hrvatske koji drži do hrvatskoga jezičnog identiteta.

Nije također posve precizna Sunićeva tvrdnja da se hrvatski nacionalizam svodi na formulu «hrvatstvo-srpstvo-katoličanstvo». Govoreći o katoličanstvu, ono je nesumnjivo jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga identiteta, bez koje teško da bi se održala hrvatska misao u mnogim krajevima koje Hrvati danas naseljavaju. To, dakako, ne znači da hrvatski nacionalist ili rodoljub nužno mora biti katolik. Premda se je ponekad možda doista pretjerivalo u zahtjevanju sinonimije «hrvatstvo-katoličanstvo», valja kazati kako je hrvatski nacionalizam, onako kako su ga u drugoj polovici 19 st. oblikovali dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik, kao ključnu postavku imao upravo onu da vjera ne dijeli narod. «Bez razlike imena, bez razlike vjere, budimo svi graditelji Hrvatske», pisao je Otac domovine dr. A. Starčević. Hrvatski nacionalist ne mora, dakle, nužno biti katolik: povijest je pokazala kako su mnoge osobe pravoslavnoga, muslimanskoga i židovskoga porijekla bile jednako dobri Hrvati i hrvatski rodoljubi baš kao i one katoličkoga porijekla. Po vjeri se, dakle, ne smije dijeliti nijedan narod, niti u vjeru treba dirati; vjera mora biti svačiji slobodan odabir.

Što se pak tiče relacije hrvatstvo-srpstvo, hrvatski se nacionalizam – kao trajno obrambena kategorija (dr. Ivo Korsky) – doista oblikovao pod utjecajem srpskoga nacionalizma, no samo u onoj mjeri u kojoj je velikosrpska ideja – počevši od 19 st. - počela ugrožavati opstanak hrvatskoga naroda. Isto vrijedi, mutatis mutandis, i za mađarski, austrijski i talijanski (veliko)nacionalizam. Da je, međutim, hrvatski nacionalizam obrambene naravi, pokazuju odnosi s Austrijom i Mađarskom. Onoga trena kada su utrnule velikoaustrijske i velikomađarske aspiracije prema hrvatskome teritoriju, nestala je i protumađarska i protuaustrijska crta hrvatskog nacionalizma. Hrvatski se nacionalizam, dakle, iscrpljuje u obrani hrvatskih nacionalnih interesa, te nema namjeru posezati za tuđim teritorijem. A kako se je velikosrpska ideja – koja tradiciju i kontinuitet vuče još iz djela i programatskih spisa Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, Nikole Stojanovića, Stevana Moljevića i dr. - devedesetih godina ponovno manifestirala u obliku krvavoga rata i okupacije jedne trećine hrvatskoga teritorija, za što je intelektualnu podlogu stvorio znameniti Memorandum SANU iz 1986., posve je logično da je hrvatski nacionalizam zadržao protusrpska obilježja (dakako, u takva obilježja ne ubraja se i primitivno skandiranje «Srbe na vrbe» niti ostali slični vulgarni i primitivni postupci). To je psihološki razumljivo jednako kao što je razumljivo zašto irski nacionalizam sadrži protuengleska obilježja. Međutim, ne mora zauvijek biti tako. Onda kada se Beograd odrekne aspiracija na tuđe teritorije – a to, sudeći, među ostalim, i po upozorenjima nekih europskih političara, još uvijek nije tako – tada hrvatski nacionalizam ne će imati protusrpska obilježja, jednako kao što više ne sadrži protumađarska ili protuaustrijska obilježja, iako su upravo mađarske i austrijske teritorijalne aspiracije uvelike inspirirale dr. Antu Starčevića i dr. Eugena Kvaternika kada su polagali temelje moderne hrvatske državnopravne misli i hrvatskoga nacionalizma. Hrvatski je nacionalizam, dakle, obrambena kategorija. U koncepcijama Srba, Britanaca, Francuza ili Amerikanca - upravo zbog njihove imperijalističke prošlosti – on se možda pojavljuje kao šovinizam, no u Hrvatskoj on nema imperijalističku niti šovinističku crtu, već mu je jedina zadaća obrana Hrvatske i njezinih građana. Tu obrambenu crtu hrvatskoga nacionalizma najbolje je opisao hrvatski pravnik i politički mislilac dr. Ivo Korksy riječima: «Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike». (I. Korsky, Iz ideala u stvarnost).

Vrijedi naposljetku dodati, da je po hrvatske interese jednako kao velikosrpska ideja, štetna i jugoslavenska ideja, koja je tijekom povijesti uvijek išla na štetu hrvatskih interesa, te time nužno išla na ruku velikosrpskim projektima. Hrvatski političar i filozof Dr. Ivan Oršanić stoga je s pravom zapisao:» Nema Hrvata-Jugoslavena koji je ostao u procesu integracije, a da se nije pretvorio u svjesnog uništavatelja svega što je hrvatsko. Najprije nacionalno samoubojstvo u sebi, a onda u cijelom narodu. To su činili i morali su činiti i svi oni koji su ma u najmanju ruku pristajali uz jugoslavenstvo i Jugoslaviju. Ni u jednoj fazi, ni u jednom času jugoslavenstvo i Jugoslavija nisu bila afirmacija hrvatstva. Uvijek i svagda samo njegovo uništenje. Borba, dakle, protiv jugoslavenstva i Jugoslavije je borba protiv jednog od najvećih zločinačkih kompleksa u povijesti Balkana, borba je protiv mržnje kao regulatora sudbine naroda, borba je protiv jednog stanja koje predstavlja stalno i nepromjenjivo obnavljanje zločina». (I. Oršanić, Vizija slobode).

Borba protiv jugoslavenstva, koje nam se - pod novim imenima i umotano u nove kvazieuropske ambalaže – ponovno hoće nametnuti kao nešto poželjno, štoviše, napredno, upravo je ključna zadaća hrvatskog nacionalizma danas. Borba protiv jugoslavenskoga državnopravnog okvira borba je protiv daljnjeg teritorijalnog kljaštrenja Hrvatske. Borba protiv jugoslavenstva, borba je protiv novih ratova, zločina i mržnje.

Davor Dijanović

GENERALE ZAPOVIJEDAJ!

2010-09-04T20:58:00.000+02:00

Izvor: www.uhd91.com

Dan D se približava. Dan kada će Hrvatska saznati, po mjerilima svjestkih bitangi, da li je nastala na zločinačkom pothvatu ili je svoju slobodu i neovisnost izborila u krvi svojih domoljuba.... Dolazi dan nakon kojeg više ništa neće biti isto...ili ipak hoće? Najviše mrzim ovu nemoć da napravim nešto konkretno za naše generale. Sjedim i gledam prijenos iz Haaga i opet mi se želudac zgrčio. Slušam tužiteljstvo kako priča o neselektivnom granitranju Knina... A kakvo je bilo sedmomjesečno granatiranje Slavonskog Broda!? Da li je taj grad trpio 7 mjeseci selektivno granatiranje? Da li je Luna ispaljena s bosanske planine Motajice na Sl. Brod selektivno granatiranje ako se zna da joj je mogućnost promašaja cilja oko 1 – 1,5 km? Da li se njome točno i precizno gađaju vojni ciljevi? Da li je Luna koja je pala na Podvinje ili Jelas bila namjenjena vojnim ciljevima? Je samo ako su vojni ciljevi bili puni podrumi civila....

Osijek, Dubrovnik, Sisak, Gospić, Županja, Nova Gradiška, Novska, Karlovac, Pakarac, Daruvar, Lipik, Zadar, Šibenik...Jesu li ti gradovi selektivno granatirani!? Jesu li naši HRVATSKI civili bili selektivni cilj? Ako jesu, onda nešto stvarno nije u redu, ili sa mnom ili sa ovim svijetom... I svi mi sve to znamo a šutimo. Šutjeli smo kada je krenula hajka i otvoreni lov na generale, šutjeli smo kada je krenula hajka na ostale branitelje, šutimo sada dok Norac trune u zatvoru, šutimo dok nam hapse Tigrove u mitru i tišini, bez ikakve pompe, šutimo dok se Pumama sprema omča oko vrata, šutimo dok se Gotovini sprema zadnji udarac. Biti će to konačni obračun s onima koji su se drznuli braniti sebe, svoj dom, obitelj...

A što je s nama!? Jesmo li zadovoljni sa svojim mirovinama pa šutimo? Jesu li se krovne braniteljske udruge prodale za šaku judinih škuda pa šute, ili su u njima politički poslušnici izdajničkog HDZ-a? Gdje je sada Dr. IVO SANADER !? Hoće li opet zagrmiti s Rive: "Nema te zemlje koja će se odreći svojih heroja!" !? Gdje je sada Jadranka Kosor i njena briga za branitelje?
Zar ćemo sjediti ispred TV ekrana, gutati tablete za smirenje i puštati ih da nas ovako gaze, mjenjaju povijest? Hoćemo li dopustiti da se odlikuju komunistčki koljači i da ih se prikazuje kao najzaslužnije za stvaranje Hrvatske a u isto vrijeme groblja su nam prepuna palih domoljuba... Samo još tihi jecaj hrvatskih majki opominje i poziva... Opominje da su njihovi sinovi pali za svetu stvar i poziva da ih se ne zaboravi, da njihova bol i gubitak nisu bili uzaludni...
A mi i dalje šutimo, osim što povremeno, makar na 5 minuta u danu, svoj gnjev ispucamo na nekom portalu, forumu, facebooku, a onda nastavimo dalje kao da se to nas ne tiče...
Stalno razmišljam što se dogodilo s tom neustašivom hrvatskom vosjkom, što se dogodilo s pobjednicima? I uvijek iznova je zaključak isti... Prodali su nas, izmislili su pola milijuna branitelja, iz te mase "branitelja" instalirali su među nas ljude bez morala i poslušnike koji nas drže pod kontrolom za svoje političke boss-ove, za svoje "sanadere", "račane", "mesiće", "josipoviće"....

I opet se sjetim zadnjih predsjedničkih izbora, sjetim se zamke u koju su pali mnogi domoljubi koji su htjeli svoj glas dati Bandiću, ne shvaćajući da bi tada braniteljska populacija potpuno nestala. Ne shvaćaju da bi tada branitelje predstavljali neki novi "dečaci", "đakići"... I još gori od njih. Ne shvaćaju kako se Bandić za predsjedničke izbore pripremao pune tri godine, kako je instalirao svoje ljude u zagrebačkim braniteljskim krugovima, kako je njihovu vjernost kupio skupim automobilima, mjestima u odborima, proračunskim novcem... Kako je prevario i Thompsona dovodeći ga na Trg a kada su izbori prošli onda im ove godine više nije trebao, ni Bandiću ni njegovim "braniteljima". Hoće li ti isti "branitelji" sada ustati i dati potporu generalu Gotovini, istinskom heroju Domovinskog rata!? Naravno da neće! Ne smiju a ni ne žele... Njih zanima samo gotovina a ne Gotovina...

Hvala Bogu da je pobjedio Josipović pa sada jasno znamo protiv koga nam se boriti, protiv crvene nemani koja se ni ne pokušava sakriti ..a pobjedom Bandića dobili bi smo isto to ali upakirano u križ i šahvonicu i Bandićeve "branitelje" kojima ionako ništa nije sveto, osim gotovine..ali ne i Gotovine. Protiv njih se nebi mogli boriti jer bi nas odmah proglasili provokatorima, razbijačima hrvatskog jedinstva...

I što sada? Sjedit ćemo opet i šutjeti, lječiti želudac ljutom rakijom, otresati se na obitelj ako nas pitaju što nam je, pobjeći u šumu cijeli dan da nikoga ne vidimo i ne čujemo? Hoće li to pomoći Gotovini? Neće... Bio sam optimista ali što se presuda približava sve se više neka zla slutnja uvlači u mene... Zar je moguće da onako snažna pobjednička vojska koja je u par dana pomela nakaradnu teroristčku tvorevinu "Krajinu" i donjela Hrvatskoj toliko željenu slobodu sada sjedi i šuti u svoja 4 zida.... Hoćemo li i dalje puštati da nas izdajnici vode na klanje kao žrtvenu janjad ili ćemo napokon, a zadnji je čas, ustati i reći DOSTA tim izadjnicima skrivenim u različite stranačke boje!?

Ako sad ne ustanemo, nećemo nikad više... i opet ćemo postati robovi bez prava glasa i mišljenja... Jesmo li bolje i zaslužili?

Ali ZNAM da nas ima još koji smo spremni ustati za iste one svete vrijednosti za koje smo ustali i '91.! Možda nas je samo "šaka jada" ali to smo bili i '91. pa smo svejedno pobjedili.

Generale, ZAPOVIJEDAJ!!!

Tyson

ODGOVOR NA ČLANAK IZ NOVOG LISTA POD NASLOVOM "MIROSLAV TUĐMAN I MARKICA REBIĆ POD ISTRAGOM"

2010-07-14T08:09:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Novi list od 12. srpnja 2010. objavio je na naslovnici „Miroslav Tuđman i Markica Rebić pod istragom". U tekstu Ivice Đikića glavna je vijest „Djelatnici obavještajnih službi i policije ... dobili su zadatak da istragu intenzivno usmjere prema osobama kojima su se odavno morali pozabaviti". Jesu li djelatnici izvještajnih službi i policije dobili takvu zadaću to mi nije poznato. Malo je vjerojatno da je tome tako, jer ono radi čega Đikić poziva na istragu niti je objektivno niti je istinito, da bi moglo biti podloga takvoj zadaći.

No očito je nešto drugo. Mentalitet "dobrih, starih totalitarnih vremena" opet je na djelu. Opet novinar, tj. provjereni "društveno-politički radnik" najavljuje (u staroj maniri i poznatim rječnikom) nove čistke i progone "prema osobama kojima su se odavno morali pozabaviti" i policija i obavještajne službe. Zašto? Te su osobe "idejni autori svih hrvatskih protuhaških operacija", koje su imale za cilj da se "zataje dokumenti", "da se sakriju optuženi za ratne zločine", kako se ne bi "moglo kazneno kompromitirati Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Jarnjaka, Janka Bobetka, Antu Gotovinu, Mirka Norca, Davora Domazeta Lošu..." . Točkice su u izvorniku. Time autor daje do znanja da je takvih haških kandidata puno više, samo mu se nije dalo sve nabrajati. To što je među sedmoricu nabrojanih ubacio četvoricu "haških kandidata" po svojem izboru, trebalo je prekriti "teorijom žrtvovanja" generala Rahima Ademija i Tihomira Blaškića.

Glavni dokaz kriminalnog i kaznenog djelovanja "antihaške državne grupe" je "prosudba" iz srpnja 1999. da se Haagu "ne smiju dostavljati" određeni dokumenti. Da li takva prosudba postoji ili ne, ne mogu znati. Međutim, da se tako trebalo ponašati i Đikiću je dobro poznato, ili bi mu trebalo biti poznato zato što se upustio pisati o toj temi. I to zato što je Hrvatski državni sabor 5. ožujka 1999. donio "Rezoluciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu" kojom se osporava nadležnost Haaškog tužiteljstva nad vojno-redarstvenim operacijama "Bljesak" i "Oluja". Međutim, Sabor nije tom Rezolucijom prekinuo suradnju s Haaškim tribunalom, nego odriče ingerencije Tužiteljstvu nad tim operacijama, i traži od Suda da o tome donese pravorijek. Jasno da Đikić ne može napisati to što bi morao znati, jer cijela njegova konstrukcija o "smišljenom opstruiranju hrvatske suradnje s Haškim sudom", "skrivanju optuženika", "zatajivanju dokumenata", "žrtvovanju" pojedinih generala, itd., tada bi bila besmislena, kao što i jeste.

Jedino o čemu ovaj i slični tekstovi svjedoče je o neuništivosti totalitarne svijesti, koja poznaje samo bipolarnu podjelu svijeta – ili mi ili neprijatelji. Neprijatelja treba uništiti: "Mi" znamo tko je on i kakva mu je sudbina – to su razne "anti..., anti...,", tj. "... antihaške državne grupe", samo što nadležni "organi" nisu dovoljno budni i ne rade "odgovorno" svoj posao. Trade mark takvog mentaliteta logika je ovog teksta. Đikić, koji piše ovakve tekstove vjerojatno nije toga svjestan, ali bi uredništvo Novog Lista moralo znati da takvo novinarstvo ne bi moglo proći u demokratskim zemljama. Da je u demokratskim zemljama nespojivo s pravnim normama i novinarskim kodeksom preuzimati policijske i sudske ingerencije te osuđivati, optuživati i kriminalizirati ljude! Da je u demokratskim zemljama nespojivo s dobrim običajima objavljivati u medijima imena operativaca izvještajnih službi! Je li Novi List glasnogovornik izvještajnih službi i policije pa piše o njihovim zadaćama? Ili, želi policiju i izvještajne službe prisiliti da istražuju one koji nisu po đikićima politički "podobni", i koje prema prosudbi Đikića treba progoniti kao pripadnike "antihaške državne grupe"?

Hrvatska ipak ne funkcionira na istoj razini na kojoj funkcionira Đikićev tekst. Đikić čak nije ni svjestan svojih nelogičnosti. Započinje tekst tvrdnjom da su izvještajne službe i policija dobili zadaću da "intenzivno" istražuju "antihašku državnu grupu", a na kraju teksta se žali što sve pripadnike "antihaške grupe" nije "dotakla ruka domaće istrage". Osim toga i Vladu bi trebalo istražiti, jer nasuprot Vladinim uvjeravanjima i Haaga i svijeta o poduzetim istragama, Đikić završava svoj prvi tekst tvrdnjom "dosad nitko ozbiljnije nije ispitivan o sudbini nestalih materijala o upotrebi topništva u 'Oluji'".

U istom broju Novog lista, na str. 6., Đikić potpisuje tekst na istu temu: "Istraga bestraga". Zadnje su rečenice tog teksta: "Hrvatska se pravi luda. Sad će se praviti da vodi istragu, a ustvari će se nadati da će skora presuda Gotovini i drugima topničke dnevnike učiniti nevažnima".Siroti Đikić. Stvari nikako da dođu na svoje mjesto. Vrijeme je da cijela luda Hrvatska završi u Haagu, kako bi Đikić bio sretan. To što fantomski topnički dnevnici, ne mogu dokazati prekomjerno granatiranje, jer ga nije ni bilo – potpuno je sporedno. Netko mora biti kriv, a Đikić ima podužu listu krivaca.

U Zagrebu, 13. srpnja 2010.

Prof. dr. Miroslav Tuđman

Idemo na Mirogoj

2010-07-12T07:11:00.000+02:00

U bolnicu je stigao 1. studenoga 1999. s jakim bolovima zbog prsnuća debelog crijeva. Da boluje od karcinoma želuca doznala sam nakon njegova povratka iz Amerike, gdje su mu postavili dijagnozu. Tri godine primao je kemoterapiju kroz cijevčicu koju sam mu također pomagala ugraditi na zamolbu Andrije Hebranga, prisjeća se tada glavna sestra KB-a Dubrava Manda Bagić (57). Ona je, uz časnu sestru Beatricu Kvakar, sestru Melitu Mesar i ravnatelja prof. Velimira Božikova, uz Tuđmanovo uzglavlje provela svih 40 dana i noći na 7. katu.

Nekoliko dana nakon operacije Tuđman se izvrsno oporavljao, čak je većinu vremena provodio sa suradnicima, koji su državu vodili iz sobe na 7. katu bolnice. No onda ga je, svjedoči medicinska sestra Manda Bagić, shrvala sepsa.

- Znao je da je to njegov kraj i želio se oprostiti od Đurđe Šušak i Andrije Hebranga. Prekršila sam protokol, nazvala Đurđu i dala mu je na telefon. Znala sam da osiguranje neće pustiti ni Hebranga. Kad je već bio na respiratoru, poručila sam da ga je Hebrang pozdravio. Zbog cijevi u ustima nije mogao govoriti, no tekle su mu suze - prisjeća se Manda. Predsjedniku Tuđmanu srce je stalo 10. prosinca u 23.15.

- Kao da je malo dijete, Beti i ja smo ga uredile, obukle i spremile na vječni počinak. Nekoliko sati prije njegove smrti s njom sam otišla k fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom - ispričala je Manda, koja će i danas reći da je bila ponosna što je uz prvoga hrvatskog predsjednika provela njegove posljednje dane. I jedna od sestara s odjela pulmologije, koja nije željela otkriti identitet, prisjetila se života u bolnici tih dana života predsjednika Franje Tuđmana. - Pacijenti su me stalno zapitkivali leži li Tuđman stvarno ovdje i kakvo mu je zdravstveno stanje. Iz poštovanja prema njemu kao predsjedniku i čovjeku, mi, osoblje, o njegovim zdravstvenim oscilacijama nismo pričali. Iako me od njega dijelio tek stakleni zid, nikad nisam imala hrabrosti ići ga pogledati.

O njemu se nije govorilo. Tek uz šalicu jutarnje kave, dok smo s prozora gledali novinare koji su opsjedali sve ulaze u bolnicu, mi, medicinske sestre, prošaputale bismo što smo uspjele načuti o njegovu stanju. Kad mu se pogoršalo, kao da se sve usporilo, kao da smo agoniju i mi dijelile s njim - prisjetila se. A trenutak prije nego što je pao u komu, svjedoči Manda Bagić, Franjo Tuđman pogledao je u časnu sestru Beatricu, koja je stajala uz njegov krevet i rekao: “Idemo, idemo!”. Pitala ga je: “Kamo, predsjedniče, pa u bolnici smo?!”. Nastavio je kao da je nije čuo: “Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!”. Sestra Beatrice kaže da joj je bila čast bdjeti i moliti za njega.

2010-07-09T21:28:00.000+02:00

Dolje navedena potresna priča preuzeta je sa www.uhd91.com

U ovoj priči, ispričati ću Vam sudbinu dvojice srpskih vojnika, zarobljenih u selu Novi Grad kod Odžaka, u Bosanskoj Posavini. Smatram, da su svojim djelom, zaslužili da ih spomenem, imenom i prezimenom … priča iz prve ruke. Vjerojatno je već poznato da smo prilikom borbenih djelovanja na području općine Odžak, zarobili priličan broj naoružanih boraca suprotne strane (600 – 700 ljudi). Ti ljudi su se nalazili u zatvorima, trpjeli su svakakve torture (ne organizirane – ali pojedinaca je bilo koji ne zaslužuju uniformu koju su nosili)…

Dakle, poslije pada Odžaka, ti zarobljenici su premješteni u Bosanski Brod, Slavonski Brod, Orašje … te razmjenjivani za pripadnike našeg naroda bilo HR ili BiH porijekla… U ovoj priči, govoriti o Bosanskom Brodu) i sudbini dvojice zarobljenika, s kojima sam došao u «dodir» na terenu …

Prilikom borbenih djelovanja na području Bosanskog Broda, kuća u kojoj smo bili smješteni (Kričanovo - hrvatska kuća) dobila je u krov granatu većeg kalibra, te je krov bio uništen … Tražili smo da nam VP dovedu iz zatvora par ljudi koji bi to riješili… Tako je i bilo, VP nam je dovela 7-8 ljudi (ne znam točan broj), bili su to ljudi iz Novog Grada (općina Odžak, tako reći – moji susjedi) … Broj ljudi koji su nam doveli – morali smo naveče vratiti… (dužili smo ih na revers)…

Po dolasku tih ljudi, rekli smo im šta trebaju napraviti, upozorili ih da ne bježe nigdje jer će ih neko ubiti, neka rade posao zbog kojeg su došli – a da ih niko ne smije pipnuti … Tako je i bilo, ljudi su radili, niko od mojih nije ih dirao, davali smo im svoja sljedovanja (imali smo i viška – a ljudi su bili GLADNI), bilo mi je teško gledati … znam šta su prošli te sam (i moji ljudi) pokušavao da im olakšam koliko sam mogao…

Jednom prilikom, dosao je jedan naš vojnika (ne iz moje postrojbe – osobno sam ga poznavao) te počeo maltretirati ove ljude, te jednom od njih, Jadranko Pavić, imao je oko 20 godina tada, opalio šamar te ga vrijeđao. Ovaj nije niti smio odgovoriti – šutio je. Nikada u životu nisam mogao trpjeti nepravdu a takav sam i danas, skočio sam i skoro se za vratove pohvatao sa tim bojovnikom… Rekao sam mu da je Bog ubio i NJIH i NAS, te da se makne iz zone moje odgovornosti, jer tu i ne treba biti… Završilo se na verbalnom deliktu između nas dvojice… Jadranko mi je bio zahvalan, kasnije smo razgovarali (a naše kuće su bile udaljene oko 3 km – a nismo se poznavali)…

Drugo ime i prezime je Čedo Kurešević, rođen je u Novom Gradu – Odžak, kad je odrastao otišao je raditi u HR, Vukovar, Borovo…

Kad je počeo rat u HR, nije se htio priključiti drugoj strani u VUKOVARU, mojemu osobnom gradu HEROJU – čije ime spominjem sa suzama u očima, te je pobjegao u rodno selu u Bosansku Posavinu… Tu ga je stigao rat, nije mogao izbjeći dalje … Zarobljen je sa ostalih 600- 700 vojnika …

Dakle, među tim zatvorenicima koji su nam bili dodijeljeni, bio je i on. Da ne ispadne da se hvalim, sebe, ili svoje vojnike, - ali mi nismo mrzili nikoga. Bili smo ratnici (osobno smatram jako dobri i hrabri – a mnogi koji su nas poznavali, cijenili su i znali za nas), ali smo SVI bili i mekog srca … pogađale su nas sudbine.

Prvih dan – dva, dok su ti ljudi radili krov kuće, nismo se vezali (osobno) uz njih, ali, kako je vrijeme odmicalo … pomalo smo komunicirali … davali smo im hranu, cigarete, sokove … pa čak i pivo… Ostvarili smo izvrsnu komunikaciju, kretali su se slobodno među nama, niko ih nije dirao … a kad smo ih naveče vraćali u zatvor – uvijek smo im davali hrane i cigareta da ponesu koliko mogu…

Naveče, kad smo ih vraćali, uvijek su molili da i sutra tražimo baš njih … Tako je i bilo, uzimali smo istu ekipu, iako nismo imali vise potrebe za njima… i tako jednom kroz razgovor sa dotičnim, upitam ga, od kuda je, ima li obitelj, gdje su … itd…?

Čovjek priča, iskreno … Pogledamo se ja i Lipa … ne govorimo ništa … šutimo i slušamo …

Kaže, ima suprugu i dvoje djece u Švicarskoj, pobjegli kod rodbine tamo, nisu se čuli par mjeseci … Pitam ga, imali broj telefona od njih – kaže da ga zna napamet … Pogledam Lipu, suze mu u očima (i meni su) … S obzirom da sam (i Lipa) visoko kotirao u HV, kažemo mu da sjeda u ladu nivu sa nama … on uplašen (valjda je mislio na najgore) … ulazi u auto i ne progovara niti riječ …

Lipa vozi, preko mosta, te pravac svojoj kući nedaleko od INA-plina u Sl. Brodu… Tu stajemo, ulazimo u kuću … Lipa traži broj od supruge … ovaj govori … Lipa tipka broj … žensli glas s druge strane … Lipa daje slušalicu Čedi… Ovaj ne može progovoriti riječi …

Suze nam teku potocima, ratnik sam bio – ali me nije stid priznati … Čedo progovara … muk … tišina … plač i s druge strane … Pustili smo ga par minuta…

Pozdravio se i prekinuo je vezu … pogledao nas je … u očima čovjeku možeš vidjeti zahvalnost … iskren čovjek to može i osjetiti…

Vratili smo se u Kričanovo … naveče smo zatvorenike vratili u zatvor … Nakon par dana ponovo smo odveli Čedu da razgovara sa suprugom i djecom… Poslije ga nikada nisam vidio…

Čedo Kurešević išao je u razmjenu 6-7 puta, NIKADA nije htio preći na drugu stranu, za njega smo uvijek dobili našeg čovjeka … Kada poslije šestog ili sedmog pokušaja razmjene NIJE htio otići u razmjenu – naši su ga pustili … Danas živi u HR (nadam se u VUKOVARU)…

Vraćam se na prvo ime ove priče, JADRANKO PAVIĆ, dječak, 20-ak godina, poslije rada pri mojoj postrojbi (kad više nije bilo potrebe kod mene), bio je raspoređen na kopanje rovova na crti Bijelo Brdo – Kostreš. Oni, koji poznaju situaciju u to vrijeme – znaju da su tamo vođene najveće borbe na BB ratištu…

Jednom prilikom, prilikom najžešćih borbi, Jadranko je bio na prvoj crti … zarobljenik … kopao rovove …

Usljed jakih napada, naše jedinice su se povukle … ostavljajući mrtve i ranjene (i zarobljenike)…(i oružje na položajima)… Jadranko je zgrabio PM-53 i pucao prema «svojima», napad je stao… Jadranko je uhvatio jednog našeg ranjenika i nosio ga 700-800 metara … pala je mina … obojica su ranjeni … Jadranko je podlegao … Naš je preživio …

Kasnije sam čuo od naših, da je mali preživio … pustili bi ga…

Morao sam ovo ispričati, ovo je istina, možda se neki neće složiti samnom, ali odgovorno stojim iza svake napisane riječi … ne krijem se, lako je doći do mene ako se logično razmišlja…

Predsjedničke laži na hrvatski način

2010-06-30T11:59:00.000+02:00

Izvor: hakave

Jučer (26. lipnja 2010., op. ur.) je objavljena vijest o uhićenju mlade državljanke Srbije u Jadovnom podno Velebita zbog nošenja četničkih obilježja. Osim što je vijest sama po sebi uznemirujuća jer opet nam "komšije" dolaze u Hrvatsku širiti velikosrpstvo, još je gora činjenica da se iza te vijesti skriva nešto puno strašnije. U Jadovnom se održavala komemoracija žrtvama logora Jadovno u kojem su stradali Židovi, Srbi, Romi, ali i Hrvati politički protivnici ustaškog režima. Na komemoraciji su bili i izaslanici srpskog predsjednika Borisa Tadića te predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, ali i neki državljani Srbije koji su nosili četnička obilježja. Još nam nisu ni zacijelile rane iz Domovinskog rata a poražena strana opet po ličkim šumama organizira četničke mitinge, vješto upakirane u antifašizam. Nisu li i '90. i '91. Srbi održavali mitinge, tobože protiv ustaške tuđmanovske vlasti?

Na komemoraciji je bio i predsjednik Josipović, opet u ulozi velikog antifašista i opet je zajedno sa svojim srpskim kolegama iskoristio priliku da Hrvatima natovari na leđa breme kolektivne krivnje, pa je tako izjavio da su hrvatski antifašizam i partizanska borba temelj hrvatske državnosti. Suvremeni nastavak te borbe, pravedan i obrambeni Domovinski rat, nastavak je toga antifašizma što je zajedno dovelo do uspostave samostalne i demokratske Hrvatske, kazao je Josipović. Laž koja se ponovi sto puta postane istina...

Hrvatski "antifašisti" uporno nam nameću kolektivni osjećaj krivnje, uporno izvrću činjenice i uporno mjenjaju povijest. I ptice na grani znaju da su se hrvatski komunisti borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku. Bilo je i onih partizana koji su se htjeli boriti protiv fašizma ali su vjerovali da će nakon rata biti uspostavljena hrvatska država, izgrađena na antifašizmu. Upravo ono što Josipović sada tvrdi, međutim to se nije dogodilo, bez obzira koliko netko izokretao povijesne činjenice. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju, u ratu su bili na strani pobjednka i njihovi zločini se opravdavaju osvetom zbog ustaških zločina. Pa sve da je i tako, a znamo da nije, kako to da su srpske žrtve iz "Oluje" vrijednije nego tisuće hrvatskih žrtvi na Bleiburgu!? Pa ako ćemo mjeriti kriterijima hrvatskih "antifašista" onda su i Srbi izgubili rat '95. kao što su i ustaše ga izgubile '45. Kako to da se partizanski zločini opravdavaju osvetom a navodni hrvatski zločini u Oluji se ne opravdavaju na taj način? Pa i jedne i druge zločine su počinili pobjednici... Ali, hrvatski "antifašisti", tipično komunistički, imaju svoja mjerila koja za jedne vrijede a za druge ne vrijede..

Josipović navodi kako je partizanska borba temelj hrvatske državnosti. Nije li onda logično da je baš ta vojska, JNA, koja je proizašla iz te antifašističke borbe trebala biti na strani Hrvatske kada se stvarala hrvatska država? A svi dobro znamo na kojoj je strani bila JNA. Znamo tko je ubijao na Ovčari, tko je razaro Vukovar, znamo tko je ušao u Škabrnju i napravio masakr nad civilnim stanovništvom, upravo ta Titova vojska sa crvenom zvijezdom na čelu. I sada, osim što iskrivljuju činjenice o drugom svjetskom ratu, iskrivljuju i činjenice o Domovinskom ratu. Gospodine Predsjedniče, mi jako dobro znamo protiv koga smo ratovali, tko je palio naše kuće, klao naše rođake i silovao nam majke, sestre, kćerke ... Ako ste zaboravili, bila je to Titova vojska koja je na taj način štitila vaše bratstvo i jedinstvo i tekovine revolucije... Jedino što se mora priznati istoj toj JNA da je u Domovinskom ratu bila puno iskusnija jer su se dobro naučili na Bleiburgu kako se kolju Hrvati, pa su to primjenili sada.
Temelj hrvatske državnosti isključivo je Domovinski rat i hrvatski branitelji koji su svojom krvlju i životima platili hrvatsku slobodu i neovisnost hrvatske države, a nisu to ni partizani niti ustaše.

Međutim, u toj svojoj propagandi koju provode godinama hrvatski "antifašisti" su zanemarili jednu stvar i to jako bitnu. Mi smo Jeans generacija koja je podnjela najveći teret ovog rata. Mi smo oni golobradi mladići bez ikakvog životnog iskustva koji su bez razmišljanja, u trapericama i majicama s natpisom Gun's and Roses vođeni srcem stali u obranu domovine. Mi nismo opterećeni toliko drugim svjetskim ratom. Možda smo i mi '91. nosili slovo "U" na kapi ,ali to je bio tada naš bunt, naš način borbe protiv četnika jer oružja nismo imali a znali smo kako im se gaće tresu samo na spomen slova "U". Nismo opterećeni ustaštvom, ali iako znamo da je u NDH bilo velikih poltičkih promašaja i da je bilo stvari koje se nikako nisu smjele dogoditi, znamo i da je neovisna hrvatska država tisućljetni san Hrvata. O političkim promašajima, zločinima i drugim stvarima neka sudi povijest ali i neka sude hrvatski sudovi za sve zločine. Povijest smo proučili i sami smo sebi stvorili viziju toga vremena i toga što se tada događalo, ali ne želimo da nam itko to nameće svoje stavove. Glupost je pričati da su hrvatski "antifašisti" stvarali temelje hrvatske državnosti kada se zna da su stvrali temelje Jugoslavije, a Jugoslavija je bila vješto upakirana Velika Srbija. JNA je korištena u stvaranju nove Velike Srbije i zato bi sve te koji imaju veze s tom zločinačkom JNA trebalo smatrati neprijateljem... ali kako to ostvariti kada znamo da nam državu vode upravo isti ti komunisti koji su nam sjedili za vratom 50 godina... Ništa se nije promjenilo, osim što imamo svoju državu a upitno je i do kada će ona trajati. Jedino znam da će trajati sve dok postoji makar jedan dragovoljac Domovinskog rata jer ono što se krvlju brani ne pušta se lako...

I da se razumijemo, i mi hrvatski branitelji smo antifašisti jer borili smo se protiv srpskog Hitlera, Miloševića.

I zato treba strogo odvojiti antifašizam i komunizam. Antifašizam da, komunizam ne.

Oltar domovine

2010-06-17T08:55:00.000+02:00

Izvor: Hrvati.Amac

Ako grad i zemlja u održavanje sjaja njegove poruke, u kulturu memorije, u umijeće nasljeđivanja ne budu investirali, između bivšeg i sadašnjeg režima moći će se uspostaviti jednadžba po ruševini. Ova prijeteći proročanska rečenica napisana je točno prije deset godina. Gotovo kao predosjećanje smrti zvuče danas ove riječi i to ne samo smrti spomenika na Medvedgradu već još više kao predosjećanje smrti države čijoj je kolektivnoj svijesti spomenik bio namijenjen. Danas, deset godina kasnije, ostaje nam samo razgovarati o tome što je sve od spomenutog na samrti a što je posve mrtvo. Je li spomenik mrtav kao znak države na samrti ili je država umrla prije spomenika prepustivši ga neizbježnoj sudbini nevoljenog i napuštenog djeteta? Mnogi će reći da je spomenik aberacija; da je na krivom mjestu, da ga narod ne voli, da se do njega teško dolazi i tako dalje i dalje...

Čak i u tome, u naporu kojeg treba uložiti da bi se do njega došlo simbolika je napora uloženih u stvaranja države. Danas kad za njega s jednakim žarom brinu samo ljudi-lešinari gledajući kako će čim neciviliziranije izraziti svoj prijezir prema simbolizmu spomenika te kreatori (da li desecratori?) kolektivne svijesti vodeći jalove rasprave u čijoj je odgovornosti sam spomenik čini se da smo stigli do kraja kad umjesto posmrtnog slova preostaje samo šutjeti i možda obrisati poneku suzu očaja...

Doista, u čijoj je odgovornosti 'Oltar domovine' na Medvedgradu? U čijoj je odgovornosti onih nekoliko kamenova dovučenih do tog mjesta iz svih dijelova Hrvatske i onih nekoliko komada plavog stakla ako se na njih gleda kao na predmete? Je li to uopće pitanje o kojem treba voditi računa ili treba pitati nešto drugo a to je 'tko je odgovoran za sve ono što se krije iza spomenika kao simbola'? Tko je uopće odgovoran za sjećanje ali ne sjećanje svakog od nas samog za sebe već svih nas zajedno ako tako nešto u ovog hrvatskog plemena postoji i razlikuje nas od gladnog čopora?

Spomenik što ga je na Dan državnosti 1994. pokojni predsjednik Franjo Tuđman otvorio kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini, danas je zapušteno i zaboravljeno mjesto, izvještava nas Jutarnji list nedavno. Oltar Domovine nije zaboravljeno i zapušteno mjesto. Oltar Domovine je i dalje spomenik, ali ne spomenik onome što su na umu imali njegovi stvaraoci. Oltar domovine je spomenik zapuštenoj i zaboravljenoj državi. Jednako kao što je zapuštena i zaboravljena ideja zbog koje je spomenik podignut; jednako kao što je zapuštena i zaboravljena država i njezino stvaranje na koje nas je spomenik imao podsjećati. Ono što Jutarnji list izbjegava reći jest da je upravo ovaj sam, Jutarnji list, uradio sve što je bilo u moći njegovih vlasnika da Oltar Domovine postane ono što je danas. Nisu ga uništili pijucima ni praznim limenkama pića; uništili su ideju koja ga je stvorila. Ono što Jutarnji list ne govori još je jedna i još dublja istina:

Mjesto nije prihvaćeno od naroda, unatoč dobrim namjerama onih koji su ga osmislili i izgradili, možda postoje i neke negativne konotacije na vrijeme Franje Tuđmana. Zbog svega toga, i situacije u kojoj se danas ovaj spomenik nalazi, mislim da bi ga trebalo dostojanstveno zatvoriti i to mjesto prenamijeniti za nešto drugo - rekao je nedavno Fred Matić, vukovarski branitelj i svajetnik Ive Josipovića. Spomenik se nalazi upravo tamo kamo smo ga mi sami doveli i ostavili! Prvi potez koalicijske vlade nakon izbora u siječnju 2000 godine bila je izmjena državnih praznika a kratko iza toga donijeta je odluka prema kojoj državničke posjete Oltaru Domovine više ne će biti dio državnog protokola. 'Previše je sve to patetično', govorili su, obično uvijek isti oni koji se patetično zaklinju na vjernost 'ljubičici bijeloj', na proljetnim vampirskim dernecima u čast i slavu pretprošle države. Slave koju stotinu tisuća iz osvete izmrcvarenih neprijatelja čije ostatke nalazimo po tenkovskim rovovima i napuštenim rudnicima, a mi ostali se zgražamo. Zgražamo se nad vampirima kojima je sve to i danas razlog za slavlje a zgražamo se i kad im podršku pruža predsjednik države.

Pada li nam na pamet slijediti njihov primjer i slaviti svoje junake i čuvati svoja sjećanja? Jesu li oni s kojima je sve počelo prije dvadeset godina najprije tražili odgovornog za sve što je trebalo napraviti u sljedećih pet godina ili su se uhvatili posla? Jesu li svi koji su iznijeli rat na svojim leđima najprije tražili nekoga tko će 'biti odgovoran' kao što se danas traži netko tko će biti odgovoran za spomenik koji bi trebao na njih čuvati sjećanja?

Osim kriminalnog populizma političara ogrezlih u korupciji poput Milana Bandića koji je obećao obnovu spomenika još 2004 godine ili Sanadera koji je misleći da kupuje kartu za europsku vječnost nastavio s demontažom kolektivnog sjećanja čega je stanje u kojem je Oltar Domovine najbolja ilustracija, danas nam više ne ostaje ništa osim zaglupljujuće pasivnosti. Država je spomenik prepustila gradu Zagrebu prema jednima a po drugima Parku prirode Medvednica. Sad se stranke ne mogu dogovoriti tko je za njega financijski odgovoran. U državi u koja je u deset godina potrošila najmanje toliko milijardi kuna za udomljavanje onih zbog kojih se ratovalo i zbog kojih je spomenik i podignut!

Ako grad i zemlja u održavanje sjaja njegove poruke, u kulturu memorije, u umijeće nasljeđivanja ne budu investirali, između bivšeg i sadašnjeg režima moći će se uspostaviti jednadžba po ruševini, napisala je u Vijencu prije deset godina Željka Čorak. Ako smo doista došli do toga, do točke u kojoj su nam kultura sjećanja i umijeće naslijeđivanja suvišni ili ako se prepuštamo onima koji nas takvima žele napraviti, sudbina nam je zapečaćena. Čini se da će kao i 1991 biti potrebno stvari uzeti u vlastite ruke...

Predsjednik bi konačno 'završio priču o II. svjetskom ratu'!?

2010-06-17T08:54:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Upitan je li istina da bi rado posjetio Bleiburg i odao počast žrtvama, baš kao i to da su Mesićevi SABA-ovci odbili njegov poziv da budu dio te delegacije, Josipović je kazao kako je Bleiburg samo lijepa metafora za niz mjesta stradanja u Drugom svjetskom ratu, ona koje neki zovu i Križni put, mjesta stradanja za koje postoje i povijesni pokazatelji da su puno važnija od Bleiburga.

Ali za ta 'mjesta stradanja' dugih 45 godina nisu postojali, gospodine Josipoviću, ama baš nikakvi povijesni pokazatelji. Jer povijest poratnih zločina bila je privremeno izbrisana, čak i spomen na te zločine bio je kažnjiv, a grobovi preorani, tenkovski rovovi zatrpani, jame neobilježene i rudarska okna debelo zazidana. Sve dok se nije ostvarila ona poznata uzrečica: zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju! Aktualni hrvatski predsjednik koji potječe iz jedne uvjetno rečeno ugledne komunističke obitelji vjerojatno nikad nije pročitao ili čuo za opskurno izvješće Vicka Krstulovića, ministra unutrašnjih poslova ondašnje RH, u kojem među ostalim stoji i slijedeće:

«(...)Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke (valjda talijanske?, nap. a.) vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. (...)

1. Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio omeđen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici (Nijemci, Talijani, Mađari i ustaše) treba odstraniti.

2. Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima (krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove) treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo određeno za groblje bude poravnano.

5. Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

(...) Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način, koji će ostaviti nedvojbeni utisak, da ovaj postupak nije nikako akt osvećivanja već je izazvan isključivo imperativom, da se ukloni sve, što bi moglo podsjećati na vremena fašističkog zuluma.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Ministar V. Krstulović (vlastoručan potpis), 6. srpnja 1945.g.

I da se podsjetimo, taj komunistički ministar nakon strijeljanja cvijeta dubrovačke inteligencije i svećenika padre Petra Perice, na Daksi u listopadu 1944.g., lakonski je rekao 'opravdavajući' taj zločin: «Bilo kako bilo, ubiti se mora....»

Svejedno, predsjednik Ivo Josipović nastavlja svoju tiradu u jednakom stilu svog prethodnika, hvaleći ratne pobjednike/komunističke osvetnike: «Smatram kako hrvatsko društvo mora konačno završiti Drugi svjetski rat, da to mora učiniti generacija koja jest sudjelovala u Drugom svjetskom ratu. To podrazumijeva punu svijest o onome tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu, što znači da su antifašisti, partizani bili oni koji su Hrvatsku i Hrvate stavili na stranu pobjednika. Bilo je i (kao što Mesić kaže: nekih sitnih, sporadičnih?) događaja (nesretnih?) zbog kojih treba žaliti.

Treba žaliti zbog onih ljudi koji su nevini stradali, a treba naravno reći i da su neki, koji bi možda i zaslužili kaznu, stradali bez suda. To je nešto što nije dobro i upravo osviještenje toga, izražavanje žaljenja ne mijenjajući antifašističku poziciju Hrvatske koja je, uostalom zapisana i u Ustavu, znači po meni konačno zatvaranje priče Drugog svjetskog rata i okretanje prema modernim, novim vremenima» - istaknuo je Josipović.

A evo kako su 'antifašisti, partizani' davno prije pokušali zatvoriti Josipovićevu 'priču Drugog svjetskog rata', sramno prešućujući istinu o teškim poratnim zločinima koje su sami počinili.... Pa, pročitajmo što sami antifašisti kažu.....

Slavko Goldstein, 11. studenog 2007.g., kaže slijedeće: «Kada je sredinom sedamdesetih Milan Basta objavio knjigu 'Rat je trajao sedam dana duže', u kojoj je s partizanske strane opisivao te događaje, otvoreno smo se pitali zašto nije rekao što je bilo sa zarobljenicima». Slavka je izgleda progonila njegova savjest pa je otvoreno i pokajnički priznao: «Svi smo znali što je s njima bilo. Kao glavni urednik Stvarnosti, a zatim i Sveučilišne naklade Liber, u dva sam navrata pokušavao probiti zabranu govora o kompleksu (čijem to kompleksu?, nap. a.) Križnog puta, jer sam smatrao da je to dužnost nas izdavača, urednika, pisaca, pa na kraju i nas bivših partizana, ali nije išlo. Postojala je zavjera šutnje, i nema dvojbe da je ona dolazila od Tita osobno.

To potvrđuje i Milovan Đilas u svojim memoarima, kad kaže da mu je Tito govorio kako je ta stvar gotova i kako se o tome više nema što reći. Tom šutnjom samo je produbljena trauma zbog počinjenog zločina.» Jednostavno rečeno....šutjeti se moralo! Još jasniji od vrijednog bibliotekara Slavka Goldsteina u definiranju glavnog krivca, mega-zločinca druga Tita, bio je Slovenac Janez Stanovnik, nakon 'iznenadnog otkrića' Hude Jame, ožujka 2009.g.....

Doduše, i njemu je savjest kao i Goldsteinu imala 'kasno paljenje', tek nakon 64 godine! Dakle, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, Janez Stanovnik rekao je za '24ur' da je Partizanska vojska bila raspuštena još u ožujku 1945. godine, prije tragičnog pokolja u Barbarinom rovu (Huda Jama!), koji se dogodio između svibnja i rujna 1945.

Eto, tako se Savez boraca Slovenije distancira od zločina, ali, za razliku od Mesićevih SABA-ovaca slovenski antifašisti ga osuđuju. Stav Janeza Stanovnika sasvim je jasan:

«Tito je zapovijedao svim partizanima i komunistima! Ubojstva su se događala pod vodstvom Josipa Broza Tita» - bez ikakva okolišanja i dvoumljenja rekao je Titov bliski ratni drug, Janez Stanovnik za ljubljansko Delo.

Puno toga što je napisano i poznato je, i ponavlja se, ali, ono što posebno 'zabrinjava' to je: kako će predsjednik Josipović 'zatvoriti priču' a sam ne zna ni kad je ta 'priča' počela odnosno ni on a ni hrvatska Vlada ne znaju kad je, kako i gdje je počeo uvjetno rečeno 'Narodno-oslobodilački rat'... (iako to piše u hrvatskom Ustavu)?

Je li to bilo 22. lipnja 1941.g. u jednoj šumi kod Siska ili je 'sve počelo' 27. srpnja iste godine u Srbu odnosno jesu li 'narodni ustanak' digli hrvatski 'antifašistički partizani' ili su to uradili srpski 'antifašistički četnici' Đoke Jovanića; revizija povijesti? Pa, neka se oko točnog datuma barem dogovori s premijerkom Jadrom Kosor čija je Vlada, pod pritiskom već i odobrila iznos od 2.200.000 kuna za obnovu spomenika takozvanom 'Ustanku srpskog naroda Like' .... dok, sramote li za spomenik Oluji nema novca, a nema ga ni za obnovu dva puta po četnicima spaljenog Zrina!

Uostalom, kako po Josipoviću 'zatvoriti priču iz II. svj. rata kad 'drugovi borci, borba još nije završila' (euforično je uskliknula 'europejka' Vesna Pusić u Srbu, 27. srpnja 2009.!).

Glede odlaska na Bleiburg nema nikakve nužde, dovoljno bi bilo i Predsjedniku kao i Mesićevim SABA-ovcima nazočiti predavanju pod veoma znakovitim nazivom: Prikrita grobišta, u srijedu, 16. lipnja 2010. u 20.00 sati, koje organizira Hrvatsko Katoličko dobrotvorno društvo a tema je veoma edukativna: «Izvješće komisije Vlade republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005.-2008.»

Predavanje će se održati u dvorani 'Vijenac' Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Kaptol 29a u Zagrebu. Autor je Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta. Na tom predavanju naš bi Predsjednik s ostalim povijesnim 'revizorima' i kripto-povjesničarima mogao čuti puno podataka o mračnim 'povijesnim pokazateljima' nakon Drugog svjetskog rata i o tome kako su partizani doslovno pod zemlju zatvarali to ratno Poglavlje.

Poštovani dr. Jože Dežman, Slovenac, obišao je na stotine stratišta diljem Slovenije, uredno ih označio, snimio, neka od njih i sondirao, procijenio broj pobijenih, pustio i poneku suzu žalosnicu.

I sve je to bilo uzalud, jer u mojoj Hrvatskoj 'još uvijek ima onih koji će reći da su ta, bezbrojna stratišta puka izmišljotina' (parafrazirajući Dwighta Eisenhowera).

ZVONKO BUŠIĆ – ŽIVOT ZA IDEALE

2010-06-13T14:06:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Zbog „tehničkih problema" najavljena tribina pod nazivom „Život za ideale" održana je umjesto u kinu "Forum" studentskog doma Stjepan Radić, u predavaonici Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, premalenoj da primi sve studente koji su došli slušati i vidjeti Zvonka Bušića. Gospodin Bušić pričao je iz srca, spontano, gotovo sat vremena, a toliko je i odgovarao na postavljena pitanja studenata. „Ja vam kažem, dragi moji mladi ljudi, da je ono što se danas vidi u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, katastrofa. Imam dojam da sam došao na nekakvo groblje ili ludnicu! Ljudi su se atomizirali. Ljudi su se svi uplašili. Nema nitko više volje nizašto. Nestalo je ideala, nestalo je starih priča, nestalo je starih istina. I ako mi ne nađemo načina produljiti u našoj duši i u našem srcu te stare ljubavi, te stare istine, te stare ideale, onda je prošla baba s kolačima. Ne će od nas biti ništa".

Izvatci iz zvučnog zapisa govora gospodina Zvonka Bušića na tribini „Život za ideale":

Gospodin Zvonko Bušić

Dobra vam večer. I sve vas od srca pozdravljam. Drago mi je da ste se odazvali u ovakvom broju, a posebno mi je drago da vidim toliko mladih. Istina, ovo je bilo namijenjeno studentima ovdje u Zagrebu, bili oni iz Hercegovine, iz Bosne ili raznih hrvatskih pokrajina. Jer ja znam da su te studentske Zavičajne udruge podijeljene na te razne pokrajine, ali za mene je uvijek bio i ostat će jedan hrvatski narod, jedan hrvatski nacionalni korpus.

Obišao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, susreo se s brojnim ljudima ali osim jednom, kad sam bio na Thompsonovom koncertu, nisam vidio mnogo mladih ljudi. Inače na raznim promocijama knjiga uglavnom sam vidio starije ljude. To me nekako razočaralo jer ako mladi ljudi nemaju zanimanje i nemaju interes gledati kuda ide njihov narod, što se događa u njihovoj domovini, ako se mladi ljudi ne zanose za junake iz prošlosti i heroje, onda ta domovina, odnosno država, nema budućnosti.

Gospođa Julienne Bušić

Tužna je zemlja koja nema heroja. A evo, oni kojima je Hrvatska zapela u grlu, i koji se bore na sve moguće načine da bi anulirali i uništili sve ono što se postiglo u Domovinskom ratu, oni pokušavaju uništiti sve tekovine Domovinskog rata i pokušavaju nama nametnuti neki osjećaj krivnje, kao da smo mi narod koji nema pravo na sunce. Izgleda da im je žao i krivo da nismo doživjeli još jedan i daleko teži Bleiburg.

Jer oni vjerojatno imaju za ovu lijepu našu domovinu neke druge planove. Ali moramo im poručiti, i moramo im reći da im ti planovi ne će uspjeti. Da unatoč današnjem mrtvilu i apatiji u ovoj zemlji Hrvatskoj, hrvatski narod se ne će tako lako pokoriti. Buknuti će iskra iz slavnog plemena, iz tvrdog kamena, i ako ustreba opet će hrvatski čovjek skočiti jedinstveno kao prije 20 godina i braniti svoju domovinu.

Kad me je gospodin Mate Kovač zamolio da dođem u Zavičajni klub hercegovačkih studenata pitao sam se što ću ja reći tim mladim ljudima danas?

Ja sam čovjek s posebnom pričom, čovjek s jednim iskustvom koje je vama svima tako strano, a vaša su također meni vrlo strana jer ste živjeli u druga vremena, jer ste proživljavali sasvim drukčije sudbine. A da bi se ljudi razumjeli moraju proživljavati slične sudbine, moraju ih boliti slične boli, inače će se teško razumjeti.

I onda sam došao do zaključka - ma koga vraga ću ja njima tu uštirkano i sterilno govoriti, idem tim mladim ljudima, ako njih zanima moja životna priča, idem k njima otići podijeliti moje misli, podijeliti ću ono što me najviše zanima u životu, podijeliti ću svoju bol, iskustva i što sam iz te boli i stradanja naučio.

Evo, tu sam došao večeras, i drago mi je da ste se odazvali. Imali smo mali tehnički problem, ne znam je li to bio samo tehnički problem, jer smo trebali ovaj skup održati u jednoj drugoj prostoriji, ili je nekoga možda zasmetalo da se govori o Hrvatskoj. Jer izgleda, danas, ono što hrvatski diše, što hrvatski misli to nije dobro došlo u Hrvatskoj. To nije više popularno.

Hoće nas uvjeriti da je bio zločin i braniti domovinu. I na neki način mi na to pristajemo. Mi se slažemo. Mi smo se ušutjeli. Ne bojite se! Nemojte se ničega bojati jer je Bog na našoj strani, jer je priroda na našoj strani, i ljudska priroda čovjeka je ljubiti svoju obitelj, svoj dom i svoj narod.

Varaju se oni koji pokušavaju uništiti sve etničke identitete, koji pokušavaju ubiti u čovjeku ljubav prema svojoj obitelji, prema svojem narodu i prema svojoj zajednici.

Oni proglašavaju nacionalizma kao najveće zlo na ovome svijetu. Kao zločin protiv čovječanstva, a čovječanstvo je apstraktan pojam. Nacionalizam, pa zvali ga mi rodoljublje ili domoljublje ili patriotizam, ali sve to skupa je jedna stvar – to je ljubav čovjeka za svoj narod, to je osjećaj čovjeka da pripada negdje na ovome svijetu. Jer, kao što je hrana i voda čovjeku potrebna, kao što mu je potrebna kuća tj. krov nad glavom, tako on ima jak osjećaj da pripada negdje. Ako nigdje ne pripadate vi ste kao slamka na vihorima. Pripadnost je prirodna potreba.

Jednu stvar želim istaknuti svakom od vas. Sami sa sobom razgovarajte i postavite si pitanja: tko sam, kud idem, otkud sam došao, zašto živim i koji mi je smisao postojanja i života? Živim li samo zato što sam rođen ili ima neki dublji smisao? Što želim u ovom životu? Pamtite ta pitanja i pripazite na svoje vlastite odgovore. Vidjet ćete kako se s vremenom ti odgovori mijenjaju.

Ja sam proveo dugo vremena na mjestu koje bih najbolje opisao kao pakao. Imao sam dosta vremena razmišljati o sebi i životu. O problemima političkim, filozofskim, vjerskim, duhovnim, gospodarskim i svim drugima. Drago mi je, i zahvalan sam sudbini, da sam imao tako naporan život i da sam bio tamo gdje sam bio. Jer doista, neispisan život nije vrijedan življenja. Treba se često ispitivati, treba razmišljati i sam sa sobom razgovarati. Mi smo krhki, mi smo ranjivi, ali dok živimo u ovome životu nekako zaboravimo te svoje skromne početke, neko se osilio pa naš ego naraste kao velika planina. Ne sjetimo se naših slabosti.

Ja sam nakon svih svojih iskustava došao do dubokog uvjerenja da ako čovjek makar jedanput u svome životu ne zaviri duboko, duboko u svoju vlastitu dušu, i ne prepozna te naše slabosti, i ne ugleda ponovno te svoje skromne početke, i tu kratkoću ljudskog života, i ako ne pročisti svoju dušu i izgradi svoju osobnost ponovno, takav čovjek, bojim se, nije sposoban živjeti moralnim životom.

Takav čovjek može se izgubiti u ovom materijalističkom svijetu.

A materijalizam je danas u zapadnoj civilizaciji tako jak, ima tako snažan utjecaj da ne dozvoljava nikakav uzvišeniji smisao života. A bez uzvišenog smisla života nema života.

Danas smo postali tako materijalizirani, i zaboravili smo svoje duhovnosti, zaboravili svoje tradicije, zaboravili smo zaboga i Domovinski rat! A to je velika nesreća.

Jer, ako se 15 godina, nakon što je hrvatski narod kroz veličanstvene pobjede svojih ratnika branio i obranio svoju domovinu, danas se događaju da se pogasi plamen na Oltaru domovine. I nema protesta. Nema demonstracija. Nema organiziranih odlazaka ni starih ni mladih da bi otišli gore i zapalili taj plamen. Naši junaci i heroji se lavovski bore u Haagu protiv međunarodne kamarile koja želi izjednačiti obranu domovine sa zločinom, odnosno žrtvu s napadačem.

Naše novine o tome šute.

U Hrvatskoj je na medijsko polje posijan korov. Soros nije tu došao i uložio 50 milijuna dolara jer je volio Hrvatsku. On je došao tu da bi napravio ovo stanje kakvo je danas. Ali njemu ja mogu oprostiti, on ima svoje ciljeve, svoje planove. Ali onim Hrvatima koji danas upravljaju Hrvatskom, i koji danas, očito je, Hrvatsku vode u neke nove asocijacije, koji govore o zapadnom Balkanu... Bojim se i strahujem da će nas odvesti u taj Zapadni Balkan, da ćemo izgubiti sve što smo dobili u Domovinskom ratu. A prijatelji dragi, što će od nas onda biti?

Doći će vrijeme kad nećemo moći ni okupljati se, ni govoriti. Jer ja se sjećam vremena kad se za hrvatsku pjesmu ili za samu izjavu da je čovjek Hrvat odlazilo u zatvor.

(...)

Davno je još Platon tvrdio da na svijetu, i ovom životu, jedine svetinje za koje smo sigurni da su naše to su naša djeca, to su naši očevi, naši djedovi, naši preci i naš narod, naš identitet. Zato smo apsolutno sigurni da su naši.

Jer doista, čovjek ako nema unutarnju snagu, ako nema živi duh, kad umre u nama ono unutarnje, onda smo živi mrtvaci. Apsolutno ne postojimo.

A najgora je sudbina, najteže i najnepodnošljivije stanje čovjeka kad on ima osjećaj da mu život nema smisla. A kako čovjek može imati smisao svog života? Može ga imati vjerom u Boga i zagrobni život, i može ga imati u potvrdi sebe kroz svoju obitelj i svoj narod. Veliki Dostojevski je također rekao da tajna ljudskog života nije samo da se živi, nego da se ima nešto zašto se živi.

Ja vam kažem, dragi moji mladi ljudi, da je ono što se danas vidi u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, katastrofa. Imam dojam da sam došao na nekakvo groblje ili ludnicu! Ljudi su se atomizirali. Ljudi su se svi uplašili. Nema nitko više volje nizašto. Nestalo je ideala, nestalo je starih priča, nestalo je starih istina. I ako mi ne nađemo načina produljiti u našoj duši i u našem srcu te stare ljubavi, te stare istine, te stare ideale, onda je prošla baba s kolačima. Ne će od nas biti ništa.

Ja sam, evo, od svoje mladosti, zanosio se nekakvim snovima i idealima, gledajući što se događa tom našem hrvatskom narodu. Hrvati su stradali i lijevo i desno, a hrvatsko se ime nije izgovaralo. Jedino se moglo čuti nekakve priče koje su se potiho šaptale o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, na Bleiburgu, i o borbi Hrvata kroz povijest za svoju slobodu i ideale.

Sjećam se, jedanput sam kao desetogodišnjak našao listić stranice iskinute iz knjige s pjesmom koja nije bila po volji tadašnjim vladarima, u kojoj je pisalo, mislim da je to Matoševa pjesma bila, - Domovino moja, tvoje sunce pada, ni mrijet za te Hrvat snage nema, dok ti tuđin majko propast sprema.Dragi moji Hrvati i Hrvatice, u ta vremena doista nije se smjelo ništa govoriti, a još manje raditi za Hrvatsku. U meni se tada rodio neki prkos, ja sam tada vjerovao u te ideale, i sam sam sebi rekao „E, pa ako nema nigdje nikoga ja ću.." i završio sam tamo gdje sam završio.

I nije mi žao. Ne kukam nad svojim patnjama, jer su me te patnje naučile što je život. Nema života bez patnje. Ja vam kažem, ja vam potvrđujem da život bez ideala nije život.

Ako čovjek ima određene ideale, i ako nije spreman za te ideale žrtvovati sve, pa i sam život, onda ne vrijedi čovjek ili ne vrijede ideali.

Čitav moj život svjedoči da sam vjerovao i borio se za te hrvatske ideale. Neki u meni gledaju fanatika, idealistu, neki kažu da sam terorist, a ja sam samo čovjek koji je volio svoj narod i koji je htio raditi za svoj narod. A neprijatelji hrvatskog naroda su to progonili i nisu mi dali mira ni ovdje u domovini ni u tuđini.

Vi ste to najbolje osjetili za vrijeme domovinskog rata kad je Hrvatska bila napadnuta.

(...)

I eto, Srbi su nas preveslali dva puta žedne preko rijeke, i htjeli nam zatrti sjeme. I evo opet naše političko vodstvo sprema nam neke nove asocijacije.

Hrvatska je zemlja tako bogata i lijepa. I upravo iz toga izvire naš problem. Da je Hrvatska u nekakvoj pustinji nitko ne bi ovdje dolazio niti nam pokušao zamutiti vode. Oni hoće naše slavonske ravnice, našu čistu vodu, naš lijep Jadran. To je ono što oni hoće. Doista prijatelji, u Hrvatskoj je stanje katastrofalno.

Ali smo se održali 1300 godina. Nakon toliko stoljeća jedinstvenog sna, ajmo reći i hrvatskih partizana i komunista i ustaša, Hrvati su izborili svoju slobodu i položili taj povijesni ispit. Oni koji su bili protiv Hrvatske, i kad su vidjeli da se čudo dogodilo da su Hrvati uspostavili svoju državu, oni su na sve načine išli zatim da se ta država ogadi tom hrvatskom narodu i da dođe stanje kad će Hrvat govoriti: "Što nam je trebala ta država? Bilo nam je bolje prije".

21. stoljeće bit će stoljeće bitke za etničke identitete. I mi Hrvati moramo biti pametni, biti mudri i obraniti ovu državu koju danas imamo. Moramo biti svjesni da nam se u ovih nekoliko idućih godina radi o biti ili nebiti.

Moj životni san se na jedan način ispunio. Ali mi smo danas tako nesložni, i tako jadni. Nemamo zajednički vlak. Događaju nam se svakakve stvari. Jedan mi prijatelj reče: Mi smo Hrvati čudan svijet, mi ne znamo plivati dok nam se kao magarcu na zalije gore iza uši.

I dosta je tako.

I onaj među vama koji je sretan s ovim stanjem onda nešto s njim nije u redu ili on ne zna što se sprema.

Nemojte od mene očekivati da ja imama nekakvi magični štap, ne mogu ja dati nekakvu nadu niti oživiti duh ljudima koji sami ne će preispitati svoje vlastite duše. Na vama je pojedinačno da zavirite duboko u svoje duše, da najprije pometete ispred svoga praga, da razgovarate s prijateljima, i da onda stvaramo kolektivni duh i zajedništvo, i da se nedamo, i da nećemo dopustiti da se s nama manipulira. Očistite svoj jezik, nemojte biti vulgarni, budite pristojni, i pođite sami od sebe sitnim koracima. Možda će onda biti nade. Treba se boriti.

Nemamo mi ništa protiv onih koji nisu Hrvati, a žive danas u Hrvatskoj. Međutim, pozdravljam samo one koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu. A oni koji se vraćaju u Hrvatsku, ili koji žive ovdje u Hrvatskoj, a mrze Hrvatsku i ne prihvaćaju ju kao svoju sudbinu i svoju domovinu, njima želim reći: „Ameriku ili voli ili ju napusti".

To vrijedi i za Hrvatsku. Ili ju volite ili ju napustite!

Ova naša domovina pripada posebno vama mladima. Naši su je preci ostavili, i branili i stradavali za nju, a i vi je morate prenijeti na svoju djecu. Ja se nadam da ćete uvijek pokazati spremnost i braniti je od osvajača i njihovih grabežljivih apetita. Hvala vam.

Više o životu i djelima Zvonka i Julienne Bušić može se pročitati na njihovom portalu.

Link na dokument od prethodnog članka

2010-06-09T08:32:00.000+02:00

Ukoliko vas zanima cjelokupni tekst Harloda Lasswella i Jamesa Sadkovicha, možete ga skinuti ovdje.

Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države

2010-06-09T08:21:00.000+02:00

Izvor:www.hakave.org

Donosimo znanstveni članak iz Časopisa za suvremenu povijest nizozemskog povjesničara Jamesa J. Sadkovicha, svrha kojeg je identifikacija nekih prepreka na koje su nailazili dr. Franjo Tuđman i njegova vlada u cilju da stvore hrvatsku državu. Autor smatra da se teze o tome da je Tuđman vodio dvostruku politiku i da je želio s Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu temelje na nerazumijevanju njegovih ideoloških pogleda i politike te stvarnosti 1990-ih. Sadkovich piše i da je Tuđman inzistirao na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio srpskim pobunjenicima dati četvrtinu hrvatskoga državnog teritorija. Tuđmanov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata - zaključuje dalje Sadkovich, i nastavlja - ali je također svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice. Svojim glavnim ciljevima proglasio je stvaranje suverene Hrvatske i njezinu reintegraciju u Europu. Dosljedno je težio suradnji s političkim vođama u susjedstvu i s međunarodnom zajednicom. Želio je izbjeći građanski rat, a nakon njegova izbijanja tražio je rješenja kako bi se sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini okončali. Nije spletkario kako bi uništio Bosnu i Hercegovinu. On je težio političkim odnosno diplomatskim rješenjima, a vojne akcije poduzimao je nevoljko.

Američki znanstvenik Harold Lasswell u svojem djelu, koje predstavlja klasičnu studiju načina promidžbenog djelovanja, primijetio je ono što bi se moglo primijeniti na znatan dio onoga što se pisalo o ratovima koji su izbili nakon raspada socijalističke Jugoslavije. "Primitivan čovjek", napisao je Lasswell, "nadvladan katastrofom, posvuda traži žrtvenog jarca i mesiju. Žrtveni jarac je osoba koja ga je survala u katastrofu, a mesija osoba koja će ga iz te katastrofe izvući. Povijest je priča o borbi vragova i spasitelja". Većina onih koji su pisali o ratovima na području bivše Jugoslavije zaista su tragali uzduž i poprijeko za žrtvenim jarcima i mesijama, a postojeća historiografija o toj temi pokazuje njihove napore da ih pronađu.

Neki su zaključili da bi Franjo Tuđman trebao biti žrtveni jarac, ali drugi ustrajno u njemu gledaju mesiju. Ovo je jasan poka¬zatelj ne za to da se odgovor nalazi negdje između ove dvije krajnosti, nego da još uvijek ponavljamo površne ocjene kada je riječ o kompleksnoj stvarnosti.

Franjo Tuđman bio je žrtveni jarac za one Hrvate koji su vjerovali da je on ugušio demokraciju u Hrvatskoj i urotio se sa srpskim vođom Miloševićem kako bi podijelio Bosnu i Hercegovinu. Mnogi strani promatrači složili su se, a u tom smislu tipičan je komentar jednog znanstvenika, da su Tuđman i njegova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) "očijukali s idejama koje su se prije povezivale s ustaškim pokretom". Ovo negativno viđenje Tuđmana i HDZ-a usavršeno je tijekom ratova koji su izbili raspadom Jugoslavije. Takvo viđenje Tuđmana kasnije je popularizirao britanski BBC, a njemu je bio naklonjen i Ured tužitelja Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je Tuđmana označio vođom "udruženog zločinačkog poduhvata".

Zapravo tek započinjemo shvaćati kako je nastala samostalna Hrvatska i koju je ulogu u njezinu nastanku imao Franjo Tuđman. Tek je sada dostupno više izvora, a od događaja iz ranih 1990-ih dijeli nas nešto veći vremenski odmak. Drugim riječima, ulazimo u razdoblje pisanja povijesti u kojem kritički ocjenjujemo, a ne samo ponavljamo ono što je do sada napisano, a zatim ponavijano. Takva historiografska "revizija" prijeporna je djelatnosti, bez obzira o kojoj je temi riječ. No, ona je nužna ako želimo ispraviti pogreške koje nedvojbeno označavaju trenutnu historiografiju, a ona, kako primjećuje Mark Pinson, nije "konvencionalna akademska povijest", nego puno više "pisanje povijesti pod utiskom trenutnih događaja". Smatram da će se tijekom takve provjere i revizije naših trenutnih interpretacija puno toga što smo smatrali istinitim pokazati mitom i legendom, kao i da će se naša ocjena Franje Tuđmana izmijeniti. Također se nadam da ćemo otkriti kako je ono što je pisano i ponavljano predstavljalo bitnu prepreku koju su Tuđman, hrvatske vlasti i Hrvati općenito morali svladati kako bi stvorili održivu hrvatsku državu.

Međunarodni čimbenici su tijekom 1990. i 1991. igrali važnu ulogu u jugoslavenskoj krizi i raspadu te države. Milan Kučan smatra da oni snose znatan dio odgovornosti za tijek događaja u tom razdoblju. Zapadne vođe bile su odlučne spriječiti raspad Jugoslavije, smatrajući da bi njezin nestanak mogao biti uvod u raspad Sovjetskog Saveza, što su željeli spriječiti. Zato su podržavali Antu Markovića, pokušavali ignorirati Tuđmana i Kučana i željeli primiriti Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Napadi srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, uključujući i one koje su stigle iz Srbije, tumačene su u međunarodnoj zajednici kao razumljiva reakcija hrvatskih Srba na Tuđmanov nacionalistički režim. I dok su Ujedinjeni narodi i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) pokušali spriječiti širenje sukoba, organizacije za ljudska prava usvojile su jednaki pristup prema svim sukobljenim stranama, što je zapravo ublažilo kritiku postupaka JNA i Beograda. Gojko Šušak u privatnim se razgovorima žalio da su Hrvati krivi po definiciji, dok su diplomati javno predlagali rješenja koja bi u stvarnosti dovela do okončanja sukoba u kojem bi bila priznata srpska teritorijalna osvajanja.

Čini se i da su postupci Europske zajednice, Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda također išli u korist Srbima, npr. međunarodna potpora premještanju JNA iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, kao i nametanje međunarodnog embarga na uvoz oružja za sve republike bivše Jugoslavije. Tuđmanov pokušaj da u proljeće 1991. dobije potporu američkog predsjednika Georgea Busha potaknuo je Borisava Jovića da ga optuži za veleizdaju. Ovo je izazvalo uzbunu u Washingtonu pa je američka potpora Beogradu oži-vjela. U srpnju 1991. Tuđman je tražio od Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi intervenciju kojom bi bio riješen "problem srbijanskog terorizma na hrvatskom teritoriju". No, Europska zajednica samo je uputila diplomate kako bi odgodili proglašenje hrvatske samostalnosti i promatrače koji su moglisamo promatrati krvoproliće. Hans Van der Broek izjavio je da će Europska zajednica poštovati Helsinški završni akt, ali i da će prihvatiti dogovornu promjenu granica što se činilo kao prešutna potpora Europe srpskim pretenzija¬ma prema hrvatskom teritoriju i podjeli Bosne i Hercegovine.

I dok su Europska zajednica, Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (kasnije Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi), Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Države bili glavni međunarodni čimbenici, njih su okruživali i drugi samostalni čimbenici, među kojima su bile nevladine organizacije, različiti stručnjaci i mediji. Pripadnici ovih skupina oblikovali su javno mnijenje, utjecali su na političke odluke i imale sklonost podržavati Jugoslaviju, Srbiju ili i jedno i drugo. Oni su također utjecali na Tuđmanove odluke. Npr. general Anton Tus smatra da je Tuđman odlagao blokadu vojarni JNA zbog pritisaka međunarodne zajednice da ne intenzivira sukob. No, međunarodno mišljenje bilo je također pod utjecajem moćnoga srpskog lobija i negativne slike Hrvatske, Tuđmana i HDZ-a izvan Hrvatske. Stoga se može zaključiti da je Hrvatska u međunarodnoj zajednici imala malo prijatelja, a čak je i Njemačka, koja je optužena da pomaže raspadu Jugoslavije, zagovarala zajednički europski pristup krizi tijekom većeg dijela 1991. Tek je bombardiranje Dubrovnika krajem 1991. pokazalo slabost argumenata onih koji su opravdavali napade Srba i JNA u Hrvatskoj. Europsko mnijenje počelo se približavati stajalištima Zagreba, ali je Njemačka ipak priznala Hrvatsku tek kada su se sve ostale članice Europske zajednice s time složile. Ali snage Ujedinjenih naroda nisu provele Vanceov mirovni plan iz siječnja 1991., pa su Srbi imali vremena učvrstiti svoj nadzor nad područjima koja su zauzeli 1991. Mirovna konferencija koja je počela zasjedati u Londonu u kolovozu 1992. pokazala se podjednako neuspješnom za završetak rata u Hrvatskoj, kao što je i Cutilheirov plan bioneuspješan u izbjegavanju rata u Bosni i Hercegovini. Tek od 1994., kada su Sjedinjene Države odlučile podržati Zagreb, Tuđman je dobio neke moćne prijatelje u međunarodnoj zajednici. Čak kada je Hrvatska imala američku potporu, američki veleposlanik u Zagreb zalagao se 1995. za mirovne inicijative koje bi dovele do stvaranja srpske države u sklopu Hrvatske.

Sto dana pokreta prema Jugoslaviji

2010-06-03T06:35:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Što se vidjelo i dalo zaključiti iz prvih sto dana I. Josipovića?

Njegova stajališta prema nešto daljoj i nešto bližoj povijesti postala su posve jasna.

Prema totalitarnim sustavima 20. stoljeća: zločinački je bio samo onaj fašistički (nacistički), ali ne i onaj komunistički. Koliko sam pratio, Josipović nikada i nigdje nije izrijekom potvrdio da je antikomunist, a kako je već uvriježeno načelo civiliziranoga svijeta da samo antikomunist može biti i antifašist, I.J. se sam diskvalificirao kao prešutni podupiratelj jednoga zločinačkog sustava.

S tim je u svezi i izbjegavanje pojavljivanja na Bleiburgu, izostanak nedvosmislene osude komunističkih zločina i traženje odgovornosti za (još žive) zločince. Izlika da na Bleiburg ne ide jer se ondje pokušava obaviti revizija povijesti, krajnje je licemjerna i lažna. Genocid nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata jest povijesna istina i nema povjesničara ni iole upućenoga čovjeka koji to negira. Revizija povijesti bila bi kada bi netko uspio dokazati neku drugu istinu.

Prema Jugoslaviji: nikada i nigdje I.J. nije rekao da je komunistička Jugoslavija bila umjetna tvorevina stvorena na masovnom zločinu i izbornoj prijevari, održavana nasiljem, pod vodstvom doživotnog diktatora i zločinca Tita, te još deset godina poslije njegove smrti.

Izbjegavajući da to izrijekom kaže, I.J. se svrstava u tendenciozne tumače povijesti i diskvalificira samoga sebe kao predsjednika svih Hrvata.

Prema raspadu Jugoslavije i srpskoj (i crnogorskoj) agresiji devedesetih godina prošloga stoljeća: sve su strane više-manje krive, premda je Milošević pretjerao. Ako je srpske agresije i bilo, treba ju relativizirati i to tako da Hrvatska povuče tužbu za genocid protiv Srbije, jer postoji opasnost da bi u procesu dokazivanja genocida bude dokazana agresija, što I. J. – u nikako ne odgovara.

Prema Bosni i Hercegovini: svi su krivi, ali najviše Hrvati. Hrvatska je izvršila agresiju na BiH, Tuđman je dijelio BiH. Za te tvrdnje I.J. nema nikakvih dokaza, pa čak ni krivotvorina. Hrvati su u BiH ubijali muslimane i Srbe, a nešto malo su i Srbi ubijali muslimane, vrlo malo i Hrvate.

Prema unutarnjem ustrojstvu BiH: Dayton je O.K., dakle jedna država s dva entiteta i tri naroda. Taj treći narod su Hrvati. Oni ne trebaju imati svoj teritorij, važno je da su konstitutivni narod i jednakopravni, bez obzira što život pokazuje da nisu.

Prema Republici srpskoj: ona je činjenica i što se tu može. Nastala je na međusobnom ubijanju tri naroda. Da Hrvati u Sijekovcu nisu ubili nekoliko Srba, povijest bi bila drukčija.

Perverzna parada

U skladu s rečenim, I.J. je paradirao po Republici srpskoj, odajući počast "hrvatskim, srpskim i bošnjačkim žrtvama". Svi su bili oduševljeni, posebno Hrvati, jer je na taj način priznato i da su Srbi ondje nešto ubijali. Hrvati se, doduše, nisu mogli okupiti u većem broju jer ih u RS gotovo i nema, jer su ih Srbi svojedobno "iselili". Nisu ih prognali, jer Milorad Dodik (ljubitelj srpskih zločinaca i zločinka) reče u nazočnosti I.J.: " Spreman sam doći među iseljene Hrvate u Hrvatsku i pozvati ih na povratak."

Da je tko neupućen pratio Josipovićevu paradu, doista bi mogao zaključiti da su se tu pobila tri plemena i da su sva tri stradala, vrlo simetrično. Tek kad bi proučio povijesne izvore shvatio bi da je prevaren. Da su Srbi u bestijalnoj agresiji zaposjeli ogroman teritorij , da su to učinili ubijajući, pljačkajući, paleći i silujući, da su dakle izvršili genocid i etnocid.

" Država nastala na genocidu (a RS jest država u državi) ne može i ne smije opstati", trebalo bi biti temeljno načelo hrvatske politike prema sadašnjoj "BiH" i oko toga civilizacijskoga načela trebale bi se složiti sve hrvatske stranke i sve sastavnice državne vlasti. S takvom se državom ne pregovara, s takvom se državom ne održavaju odnosni, od takve se države očekuje samo i jedino- da nestane. To više što je u lavljem dijelu sjevera te države, u hrvatskoj Posavini na desnoj strani Save, živjelo uglavnom hrvatsko pučanstvo sve do "iseljenja".

Zašto I.J. to zaboravlja?

A zašto ne? Njemu ne smeta što je komunistička Jugoslavija nastala na genocidu nad hrvatskim ( i muslimanskim) narodom, pa zašto da mu smeta što je RS nastala isto tako genocidom nad Hrvatima i muslimanima/bošnjacima?

Što bi doista trebao učiniti hrvatski predsjednik? Reći: Bosna je hrvatska povijesna baština, a u sadašnjoj realnosti i nakon svega što se dogodilo, tražimo barem ovo: da se Bosna i Hercegovina ustroji kao konfederacija triju republika, ili (ako se narodi u BiH) slože, da se cijelom BiH protegnu županije od kojih bi neke naravno bile većinski hrvatske, druge većinski muslimanske, treće većinski srpske, a koje bi županije bile stvarni nositelji vlasti. Ta druga solucija značila bi ukidanje sadašnja dva entiteta. Dobrim ustavnim rješenjem sačuvalo bi se funkcioniranje središnje države u čijim bi tijelima sudjelovali zastupnici županija. Tek tada bi povratak "iseljenih" bio moguć, tek tada bi (na temelju popisa iz 1991.) mogli biti provedeni stvarni slobodni izbori. Tek tada bi (s vremenom) zavladala potpuna sigurnost.

"Obećanje" Dodika da se Hrvati mogu vratiti, licemjeran je trik bez ikakvog stvarnog efekta. Kao što je licemjerna i simetrija zločina koju je promovirao Josipović, s izlikom da "pokazuje ljudski pristup i poštovanje žrtava". Onaj, znači, ljudski pristup što ga ne pokazuje prema stotinama tisuća Hrvata koje su poubijali komunistički zločinci. Zašto? Pa ondje , na Bleiburgu i križnim putevima stradali su "ustaše", muški, ženski i dječji ustaše, itd.

Čemu služi Sijekovac?

Slučajno znam gdje je Sijekovac, ali ni slučajno do neki dan nisam čuo da je ondje HOS(?) počinio zločin nad "srpskim civilima". Ni hrvatska javnost općenito nije čula. Tek sam zapamtio da je u TV-najavama spominjano dvadeset žrtava, a dan poslije ih je već bilo osam..

Ne ću spekulirati kojim je to "civilima" pripadao dio žrtava (kao u Osijeku, kao u Medačkom džepu) , no siguran sam da se radi o ciljanoj proizvodnji "hrvatskih zločina". Sijekovci će poslužiti prvenstveno u smjeru novoga progona hrvatskih branitelja, uz pomoć hrvatske i srpske policije koje sjajno surađuju, te uz pomoć državnog odvjetništva i nekog suca koji očekuje promociju.

Televizije na djelu

Televizije s nacionalnom koncesijom reagirale su različito. HTV je shvatio cijelu priču kao izvješćivanje s "povijesnog događaja", u maniri prijenosa državnih susreta, s razgovijetnim navijanjem za Josipovića i njegovu paradu u državi nastaloj na genocidu. Ni trunke zadrške, ni trunke samostalnoga razmišljanja. Nova TV je barem podsjetila na to tko vlada u RS, tko je Dodik (teški primitivac, prostak i ljubitelj Biljane Plavšić) i tako stvorila kontekst za priču.

Tiskovine su se pak prisjetile svoje tradicije iz bivše Jugoslavije, pa s neskrivenim oduševljenjem progovorile o "pomirenju", "pljesku", itd. Zapeo mi je za oko podnaslov u jednom dnevnom listu: " Josipović je čelnicima hrvatskih stranaka u BiH poručio da se u RS od 200.000 Hrvata vratilo njih samo 12.000." Zašto je to poručio čelnicima hrvatskih stranaka, ne zna se. U svakom slučaju, čelnici hrvatskih stranaka u BiH sada su doznali . Tako se tradicija tiskovnoga idiotizma nastavlja.

Očajni biskup Komarica

Biskupa Komaricu treba shvatiti i blagosloviti. U svim ovim prošlim godinama kada je Hrvatska ne samo ostavila Hrvate u BiH na cjedilu, nego ih i prezirala, nakon najnovijih poteza koji onemogućuju glasovanje Hrvata iz BiH, hrvatskih državljana – u svim tim strašnim godinama biskup Komarica bio je prepušten samomu sebi i pomoći Crkve u Hrvata.

Zato, velim treba razumjeti biskupa koji je svjesno odlučio žrtvovati se za narod i ovom prilikom, uhvatiti se za tu žutu slamku od Josipovića, koja možda donese nešto dobra Hrvatima, dao Bog.

Redovnici u Plehanu mogli su si priuštiti da kažu što misle (bez riječi, otkazivanjem udomljavanja Josipovićeve paradne povorke).

Tko je smislio paradu?

Josipovićevi savjetnici, od kojih su dvojica zaduženi za vanjsku politiku, a obojica su prononsirani Jugoslaveni: orjunaš i udbaš Budimir Lončar, zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, i hrvatskoj javnosti manje poznati Dejan Jović, kojemu spomen Hrvatske i hrvatskoga narodnog imena izaziva tešku alergiju. Smislili su tu paradu u okviru dalekosežnoga plana balkanskih integracija, koje su nemoguće bez sređivanja stanja u BiH. I koliko god se komentatori lijevih i jugonaklonih novina trudili da dokažu kako se nikako ne radi o projektu nove Jugoslavije, sve što se događa – demantira ih. Istom projektu služe sve do sada viđene simetrije: haaška simetrija ( svi su krivi), Josipovićeva simetrija (svi su krivi), ali tješi što u samoj Hrvatskoj vlada asimetrija: krivi su hrvatski branitelji, njih se osuđuje na hrvatskim sudovima (koji ne bi postojali da branitelji nisu spasili Hrvatsku). Tješi također što Srbija nema smisla za simetriju, niti joj je potrebna: ondje nije bilo vojnih akcija, Srbija nije nikoga napala, u Srbiji nije bilo logora u kojima su ubijani hrvatski zarobljenici, dokumenti koji dokazuju agresiju zamračeni su. Srbija još jedino treba srediti stanje u Hrvatskoj, gdje se još slavi Dan pobjede, gdje se za državne blagdane još vidi poneka hrvatska zastava i gdje još svi ne navijaju za Srbiju na svjetskom nogometnom prvenstvu.

Ako se tomu doda "regionalna suradnja" na svim područjima (još samo nedostaje jugoslavensko nogometno prvenstvo), ako se doda da hrvatski film gotovo i ne postoji nego je već godinama utopljen u "regionalnom filmu", da se eto u Hrvatskoj igra P. Handke, ljubitelj Miloševića, pa i kazalište daje doprinos, da se upravo razmišlja o zajedničkoj hrvatsko-srpskoj policiji koja bi imala sjedište u Beogradu, da se planiraju zajedničke vojne vježbe, da se srdačno prate inicijative o BHS jeziku - onda nije daleko od istine zaključak jednoga od naših povjesničara i političara da je potrebna još samo politička odluka, i eto nas gdje smo bili, i eto temelja za nove tragedije.

Neka mi nitko ne kaže da sam sklon mračnim mislima. To sam već doživio. Kada sam svojedobno vrlo jasno, vrlo razgovijetno putem televizijskih ekrana rekao da će biti rata i da će rat biti strašan, onda me je smijenilo. Jako volim taj neodređeni oblik, upravo balkanski.

Sada ne tvrdim da će biti rata, ne dao Bog, ali da se veze trobojnica koja nije crveno-plavo-bijela, očito je. Kao što je očito da se pomirba pokušava provesti na potpuno pogrešan način, što je do karikature dovedeno u Josipovićevoj paradi po RS. Jer ne možeš sagraditi novu kuću na trulim temeljima stare, posebno ako su pod temeljima zakopani leševi . I ne možeš u tu novu kuću pozvati sunarodnjaka tih leševa, štoviše predsjednika, pa zajedno s njim davati izjave o pomirbi.

I na kraju: ima li Hrvatska kakvu vanjsku politiku? Tko ju kreira? Podsjećam još jednom na tekst Ustava koji veli da predsjednik Republika i Vlada RH surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Kada su i kako su surađivali u zadnjih deset godina? Nikada i nikako. A ima za to i opravdanja jer nisu imali ne čemu surađivati, niti sada imaju, budući da je vanjska politika hrvatske države apsolutna nepoznanica.

Audio datoteke rasprave o dr. Franji Tuđmanu

2010-06-01T07:38:00.000+02:00

Linkovi za skidanje audio datoteka:
01, 02, 03, 04, 05, 06, 07, 08, 09, 10, 11, 12, 13

CRVENA ZVEZDA SE SKRASILA U KUMROVCU

2010-05-25T20:00:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Ljudski mozak brzo zaboravlja zlo, pa mu možda onaj hrvatski još izraženije izlaže tu istinu na vidjelo. Tako bi se mogao nazvati skup "zvezdaša" u Kumrovcu, gdje su nam još jednom pokazali najlošije skrojenu i dizajniranu odoru, po njihovom uniformu, u svjetskoj povijestii. Ali da je samo ta ružna odora problem, bilo bi to sjajno. Najgore je gledati simbol krvave zvijezde na glavama svakojakih lakrdijaša, koja pak simbolizira zvjerstva poslije četerdeset pete, a tu su zvijezdu nosili i mnogi krvnici za vrijeme Domovinskog rata i rušili naše gradove, sela, divljali po našim poljima i moru i sakatili obitelji. I sada je ta zvezda, njihova zvezda simbol, slobode. I u našem pitomom Zagorju, koje je toliko hrvatskih sinova dalo, orgija jedna bolesna laž o "crvenoj zvijezdi", kao simbolu nečeg dobrog. I još kada se tome doda ime Tito i njegov rođendan, svjetina u tisućinskim brojkama padne u delirijum nekakvog slavlja i veličanja, valjda jedinog Zagorca "koji si ni bil dober z Hrvatima".

Još jednom u našoj povijesti nema solidarnosti svih segmenata društva, jer su političke elite i akademici zaduženi za taj segment "spavali " u Jugoslaviji, a kada im se u našoj državi otvorio put istini, lakše je bilo nastaviti lagati. I tako smo došli do spoznaje; da i jedan dan proveden u Domovinskom ratu, jedna minuta, koja je crvenu zvezdu vidjela kao neprijatelja našoj državi s gađenjem gleda na sve one slavitelje Tita i njegovog zločinačkog pokreta.

Odurno je bilo te spodobe gledati s nekim crvenim maramama, kolajnama "za hrabrost", a mene je nekako počelo kopati, koliko je koljača s Križnog puta bilo u Kumrovcu na balu vampira ovih dana i smijalo se nevinim žrtavama.

Kako se simbol ove "crvene zvezde" ne bi baš nikad zaboravio, pokušala se pobrinuti HČSP, sa svojim skromnim sredstvima, a i sa još skromnijom podrškom medija, po kojima se ponovo vrti pjesmuljak "po šumama i gorama", veliča se Titova srbo-kajkavština, svinjska glava i slične komunističko-socijalističke gluposti, pa se prema tome opet pokazalo, koliko je intelektualna elita Hrvata u "banani", jer se nitko bitan nije htio angažirati, povesti sve domoljubne snage u taj famozni Kumrovec i par stotina ljudi protiv Tita ojačati s tisućama prosvjednika. Kumrovec zaslužuje bar 250000 ljudi u prosvjedu svake godina samo za Križni put, Kumrovec zaslužuje bar 15000 prosvjednika za ubijene građane u Domovinskom ratu, opet ubijenih za ideologiju Tita.

Što ti ljudi u Kumrovcu slave? Da li ubijenih 250 000 Hrvata i drugih građana Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata, pobacanih kao vreće za smeće, kao otpad, po nekim rupama, jamama, šumama. Da li slave divljanje polupupismenih stražara po Golom otoku? Da li slave progon Hrvata po Europi? Možda njihova zvjerska ubojstva? I kome je to u Jugoslaviji bilo "lepo"?

Onima, koji su mislili svojom glavom sigurno nije.

Da li se netko smio izrugivati iz Tita, crtati njegove karikature, pričati viceve, kao što to danas čini crvena oporba u Hrvatskoj na račun pokojnog predsjednika Republike Hrvatske? Teško.

Hrvatska se na takve dane mora "probuditi", jer nas je taj politički lik ponižavao i posljedice osjećamo još i danas. Politička masa hrvatski nastrojena mora se tamo okupiti više nego igdje, kao na crti jednog lošeg puta, svi domoljubi, relevantni činioci naše stvarnosti i iz tog sramnog mjesta pokrenuti ponovni bunt Hrvata protiv laži, obmane, gladi i nejednakosti. Ovako; dok svi mirno šute i gledaju u tu prokletinju, ne može narod prosuditi tko je onaj voditelj istine. Nedostatak hrabrosti je osnova opće inertnosti. Hrabri pojedinci su pokretači promjena, od Tomislava, Zrinskih, Frankopana, Gaja i Gupca, Radića, Starčevića, Bušića, Stepinca pa do zadnjih vitezova predvođenih Tuđmanom. Sve patnje i hrabrost je sublimirala Hrvatska, ne da; sad gledamo zločinački pokret Tita, već da svo zlo pometemo i samo časnima damo zasluženi poklon. Tko je okrvario ruke mora biti prezren, pa tako i Tito, a ne slavljen, oni , koji ga slave isti su kao i on, te zaslužuju opći prezir. Inače nas čeka sudbina bolesne srpske države, koja nije sposobna stvoriti državu, već otimati susjedovu imovinu, oprostite "komšijinu", postat ćemo kao i oni lažljiva država, kako oni slave četnike kao oslobodioce, tako i mi dajemo pijetet najvećem smutljivcu bivše zemlje.

Počinje naša laž sve više smrditi po truleži zaklanih tijela i trajno osakaćenih obitelji. I sve u produkciji druga Tita.

I zašto bi to trebala biti naša laž, kad je njihova, komunistička? Zašto nas guraju u te laži o Titu? Pa, da bi prikrili zločine i njegov zločinački um. Tako da je zapravo dan njegova rođenja i dan naše najveće povjesne golgote, od nekog tko se rodio u našoj zemlji, čime je i naša sramota veća, a ne osnova za slavlje.

Rasprava o Franji Tuđmanu u Matici hrvatskoj

2010-05-21T19:59:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Zagreb, 19. svibnja 2010. - Franjo Tuđman jedini je hrvatski političar koji je uspio dobiti rat i stvoriti državu, rečeno je na današnjoj raspravi "Franjo Tuđman 1922. do 1999. - deset godina poslije" u Matici hrvatskoj u kojoj su znanstvenici i povjesničari govorili o povijesnoj ulozi prvoga hrvatskog predsjednika.

O Franji Tuđmanu među ostalim su govorili Miroslav Tuđman, književnik Ante Stamać, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, povjesničar Ivo Banac, Ivica Lučić i dr.

Miroslav Tuđman rekao je da je nastanak novih država na europskom tlu od 1990. rezultat demokratizacije međunarodnog poretka, a ne podivljalih nacionalizama.

Istaknuo je da je Franjo Tuđman, kao povjesničar, znao da Jugoslavija kao država onog trenutka kad se u njoj uspostavi višestranačje više ne može opstati jer će svaki narod tražiti svoju slobodu.

Tuđman je negirao da je Franjo Tuđman bio opsjednut Banovinom Hrvatskom kao pitanjem teritorijalnog razgraničenja, nego Banovinom Hrvatskom kao načelom konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Istaknuo je kako je Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska "neće odlučivati kakva će biti BiH, nego će to odlučiti međunarodna zajednica, a zadaća Hrvatske je da poziciju Hrvata učini što povoljnijom u pregovorima".

Govoreći o naciji i nacionalnom suverenitetu, Tuđman je rekao da je načelo povjesničara i državnika Franje Tuđmana bilo da međunarodni poredak treba biti uređen na načelu suvereniteta te da Europa treba biti savez suverenih država, zbog čega je došao na udar kritike međunarodne zajednice.

Govoreći o plusevima i minusima Franje Tuđmana, povjesničar Ivo Banac rekao je da "nije njegova zasluga, nego njegova velika sreća" što je predsjedao Hrvatskom u trenutku njezina osamostaljenja, čemu je pridonio i odmogao. Pridonio je jer je promicao program nezavisnosti, a odmogao jer je u početku bio sklon oklijevanju i dogovaranju s Slobodanom Miloševićem i JNA, rekao je. Smatra da se Tuđman nije proslavio s modelom privatizacije, da je sigurnije vodio zemlju u završnici ratnog razdoblja, ali, rekao je, to je bilo lakše uz stratešku pomoć SAD-a i drugih zapadnih sila.

Pozitivnim je ocijenio činjenicu da se nije dao zavesti planom Z-4, a negativnim što su u vojno-redarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja" učinjeni mnogi zločini, "što je dovelo do američkog diktata za prekid akcija, onemogućilo pad Banje Luke te totalni poraz Radovana Karadžića".

Temeljnim prijeporom u Tuđmanovu razdoblju smatra to što je Hrvatsku "uvukao u velikosrpsku mrežu prekrajanja našega i susjednog prostora, posebice u BiH".

Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić podsjetio je da je Matica hrvatska Tuđmanu od 1967. do 1971. bila prijateljsko pribježište i mjesto iz kojega je počeo njegov politički rad. Istaknuo je važnost Tuđmanovih ideja o pravu svakog naroda na samoodređenje i stvaranje vlastite nacionalne države te na ideju pomirbe.

Bruno Bušić kao simbol kontinuiteta i ustrajnosti hrvatske borbe za slobodu i državnost

2010-05-21T10:30:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Postoji, čini se, u javnosti, pa i onoj stručnoj, koja se time bavi profesionalno, nejasna, ali ipak čvrsta predodžba o tome da je hrvatski otpor Jugoslaviji, onoj komunističkoj, priličan broj godina, pa i desetljeća, bio ugušen i zatrt, i da ga je iznenada, skoro neočekivano probudio jedan povijesno važni događaj kao što je neprijeporno bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika što je objavljena u ožujku 1967., i da mu je drugi važan poticaj, pa čak i oblik, dala u svakom slučaju znamenita Deseta sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske iz siječnja 1970. godine.

I kad se ta predožba začini još i mutnim, i možda baš zato intrigantnim spekulacijama da pravog inspiratora Deklaracije valja tražiti u krugu oko Vladimira Bakarića, i da je možda baš zlokobni Mrtvac Bakarić najzaslužniji za njezino pojavljivanje, onda se i kao pojedinci i kao narod nalazimo pred ocjenom da tzv. hrvatskim komunistima doista trebamo zahvaliti što danas ovdje uopće možemo na ovaj način govoriti, što imamo vlastitu, demokratsku državu.

Nema sumnje da takva ocjena ne bi svjetlala obraz hrvatskomu narodu, i da mlade naraštaje – koji stasaju u dobu kad smo «spremni podnijeti svaku žrtvu za ulazak u Europsku uniju» – ne bi poticala na poštivanje predaka. Jer, upravo su «strah Božji» i ono što je Šufflay nazvao «snagom prošlosti», dakle osjećaj za vlastitu povijest i divljenje predcima i pretečama, one sile koje potiču na otpor i obranu dostojanstva i slobode, puno snažnije i jasnije nego ikakve fantazije o svijetloj budućnosti.

Zato je i večeras, dok predstavljamo monografiju u Brunu Bušiću – kažem Brunu, jer tako se u njegovu zavičaju deklinira njegovo ime – i večeras i uvijek potrebno podsjećati da su i Bušićev lik i njegovo političko djelovanje neoboriv dokaz u prilog shvaćanju o kontinuitetu i upornosti hrvatske borbe protiv Jugoslavije – ma kako ona bila uređena i ma koji režim njome vladao, jer je Jugoslavija moguća samo kao nasilje! – protiv Jugoslavije i protiv totalitarne komunističke ideologije.

Nikad taj otpor nije prestao, nikad nije utrnuo!

Jugoslavenskim komunističkim vlastima pošlo je za rukom negdje do 1952. ognjem i mačem istrijebiti organizirane križarske skupine (koje se uglavnom naziva ostatcima ustaško-domobranskih postrojbi, što je dosta neprecizna oznaka, iako je neprijeporno da su dojučerašnji pripadnici ustaškoga pokreta i u tim skupinama tvorili politički najizgrađeniji i borbeno najodlučniji dio). Pojedini pripadnici tih skupina koji su se još godinama skrivali, više nisu bili oružana prijetnja Jugoslaviji, a politička su joj prestali biti najkasnije 1948., kad je ta nakaza od države, unatoč boljševičkom režimu, iznova postala miljenicom Zapada.

Uspjele su jugoslavenske vlasti svladati, razoružati i uglavnom poubijati križare, no nikad im nije pošlo za rukom umrtviti, paralizirati hrvatsku političku emigraciju.

Bolovala je, dakako, ta emigracija od istih onih bolesti od kojih je bolovala politička emigracija svakog naroda i svakoga doba, ali je ona već svojim postojanjem, a onda i svojim djelovanjem – intelektualnim, propagandnim, a u nizu slučajeva i oružanim – porobljenom narodu u Domovini bila svojevrsni prozor u svijet slobode.

Ta emigracija, u kojoj su na pozicije bezuvjetnog zalaganja za hrvatsku državnu neovisnost evoluirali i oni koji su svojedobno bili skloniji reformiranju Jugoslavije (kao što je bio uski krug oko dr. Vladka Mačeka), i koja je na potpunoj margini ostavila dva-tri pojedinca što su i dalje maštala o Dimitriju Ljotiću (poput Roka Kaleba i njegove Hrvatske zore) ili su trabunjali o trećoj Jugoslaviji (kao bivši Mačekov tajnik dr. Branko Pešelj), u procesu svoga sazrijevanja i prilagodbe novim odnosima u svijetu, raspravljala je (a dobrim dijelom i raspravila!) sva ona pitanja koja se nama danas čine vrlo novima i vrlo aktualnima, od posvemašnjeg prihvaćanja demokratskih načela, preko upravne organizacije hrvatske države do njezina stupanja u tzv. euroatlantske integracije.

Taj prešućivani i zasad uspješno prešućeni nacionalni, intelektualni i kulturnopolitički pothvat hrvatske političke emigracije – najgore od svih emigracija, kako se izrazio drug Vladimir Bakarić – bio je moguć zato što je ona ne samo napajala potlačenu Domovinu, nego i zato što se i sama napajala iz Domovine, osluškujući njezine potrebe i misli, osjećaje i težnje, i primajući iz Domovine brojne istaknute pojedince.

Jedan od njih bio je, naravno, i Bruno Bušić.

A njegov nacionalni osjećaj i njegova borbenost nisu – vratimo se na problem istaknut na početku ovog izlaganja – plod ni Deklaracije ni Desete sjednice CK SKH.

Bušić potječe iz redova onih koji su hrvatsku narodnu borbu održavali neprekidno, bez predaha i sustajanja.

Dok još nije niknula trava na grobištima žrtava Bleiburga i Križnoga puta hrvatska mladež ustaje protiv Jugoslavije: zoran primjer je i slučaj jednoga od večerašnjih predstavljača, akademika Jelčića, koji je zbog protudržavne demonstracije iz srpnja 1945. suđen kao 14-godišnjak. I prve omladinske borbene, upravo revolucionarne skupine hrvatskih nacionalista, koje je režim uspio otkriti i drakonski kazniti (što znači da je nesumnjivo bilo i onih s kojima nije mogao izići na kraj!) nastaju toga istog ljeta 1945.

Naravno, to naša djeca u školama ne uče niti će učiti sve dotle dok nije Hrvatska, nego EU onaj «cilj za koji smo spremni podnijeti svaku žrtvu».

I kad bismo na zemljovidu ovoga dijela Europe, kao u kakvome vojnom stožeru, na mjesto nastanka i djelovanja svake od tih skupina zaboli zastavicu, vidjeli bismo da te zastavice ocrtavaju područje od Subotice do Boke kotorske i od Čakovca do Istre. A za taj bi se nepravilni četverokut, kad bi se htjelo, mogao naći i drugi naziv, drugačiji opis. Nije mu se teško domisliti, i nije teško shvatiti da se on danas općenito smatra politički nekorektnim.

Bio je tih skupina i priličan broj.

Prije tri i pol desetljeća, o «30-godišnjici osnivanja Službe sigurnosti i 30-godišnjici oslobođenja Zagreba», u nakladi Sekretarijata za unutrašnje poslove grada Zagreba objavljena je jedna monografija – uređena na neobičan način i u neskladu s bibliotekarskim propisima i običajima – o djelovanju jednog segmenta jugoslavenskoga represivno-obavještajnog sustava.

U onome njezinu poglavlju koje se bavi Službom državne sigurnosti i, s tim u svezi, «kontrarevolucionarnom» i protudržavnom djelatnošću, nevoljko se priznaje: «Nije mogla proći nijedna godina a da se ne pojavi barem jedna ilegalna organizacija. Osnivane su na ustaškim načelima, a u svojim su programima imale terorizam, atentate, diverzije i, kao najblaži oblik neprijateljske djelatnosti, usmenu i pismenu propagandu.»[1]

U jednoj od takvih skupina, nastalih s obje strane «najneprirodnije granice na svijetu», intelektualno se i politički formirao i Bruno Bušić.

Njegov nam je kasniji životni put poznat u grubim crtama, a monografija dr. Anđelka Mijatovića – koja ni ne teži tomu da dade zadnju riječ, nego u nizu važnih pojedinosti postavlja tek pitanja ili poziva na raspravu – pomoći će nam da taj životni put sagledamo cjelovitije i reljefnije.

Vodio je on od imotske gimnazije do Zagreba, od Tuđmanova Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske do Tomičićeva Hrvatskoga književnog lista, od pokreta sveučilištaraca do suradnje u Hrvatskome tjedniku, od progona, osuda i premlaćivanja u Domovini do političke emigracije.

U njoj, u emigraciji je on – djelujući upravo kao trubač sa Seine, kako glase oni Cesarićevi stihovi u čast Matošu, što su bili uklesani i na njegovu pariškom grobu – za hljeb hrvatske slobode priložio svoj klas, doista zlatan, bogat i jedar.

Svojom borbom i životom od imotske gimnazije do pariškoga pločnika, Bruno Bušić je postao u pravome smislu riječi simbol sinteze Hrvatske i Europe.

Nemajući iluzija ni o jednoj od njih: ni o Hrvatskoj, a još manje o Europi, on svojim životom simbolički povezuje mladenačku borbenost s pragmatičnim realizmom Hrvatskog proljeća, vatrenu antikomunističku tradiciju s onim malobrojnim komunistima koji su se vratili hrvatskim korijenima, ustrajan otpor domovine sa snovima i čežnjama hrvatske političke emigracije.

A kad o njegovoj smrti govorimo kao o «nerazjašnjenoj», onda smo svjesni da sporno može biti samo ime onoga koji je ispalio smrtonosne hitce; ubojicu znademo – Bruna Bušića ubila je Jugoslavija, jugoslavenska ideja i režim koji ju je u to doba utjelovljivao i bezobzirno branio.

I tko je od nas u ime Bruna Bušića, i u ime desetaka, možda stotina tisuća hrvatskih žrtava, vlastan oprostiti Jugoslaviji i jugoslavenskoj misli?

Jer, Sveto nam pismo daje pravo, i potiče nas, pružiti drugi obraz.

Ali – svoj drugi obraz, a ne tuđi, ne obraz svoga bližnjega, ne obraz onih koji su pali za Hrvatsku, niti obraz onih koji se tek imaju roditi s pravom da žive u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi!

Razgovor s Ankicom Tuđman

2010-05-16T17:07:00.000+02:00

Izvor: Hrvatsko slovo

Uoči 14. svibnja, rođendana prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, razgovarali smo s njegovom suprugom gđom Ankicom Tuđman, koja otvoreno govori o Prvom predsjedniku, o podaničkoj politici, o Mesiću, Sanaderu, Dodiku, Josipoviću i Tihiću, o zagrebačkom trgu za šetnju pasa, o odnosu s HDZ-om i o svojoj velikoj ljubavi - Zakladi Za djecu Hrvatske.

Prošlo je tri i pol godine od izlaska Vaše knjige Moj život s Francekom (studeni 2006.). Kakvu je percepciju u javnosti doživjela knjiga? Biste li danas nešto dodali?

Za knjigu "Moj život s Francekom" bio je vrlo veliki interes i mislim da je u kratkom roku prodano cijelo izdanje. Primila sam mnogo pisama pohvale i zahvala, a česte izjave su bile kako mnogo toga o Predsjednikovu životu nisu znali. Jedan tako sadržajan i buran život čovjeka koji je bio vezan za njegovu jedinu Hrvatsku, ne može se opisati u knjizi od 679 stranica, no da je bilo mogućnosti već bih tada ponešto dodala za razdoblje mojeg života sa suprugom. Drugo je pitanje što bi sve danas rekla u knjizi koja bi svakako govorila o mojem životu poslije Franceka.

Već u drugom poglavlju Vaše knjige nailazimo na jedan međunaslov, koji danas doživljava svoju reprizu: Tuđmana maknuti iz društvenog života. Slažete li se s ocjenom kako se danas opetovano pokušava maknuti dr. Tuđmana iz društvenog, stranačkog i znanstvenog života?

U ovom međunaslovu pišem "Kako već to jest u svakom sustavu, pogotovo u komunističkom, svi koji smetaju aktualnoj političkoj vlasti, boreći se za istinu i pravdu, a u Francekovu slučaju za nacionalnu pravdu hrvatskog naroda, moraju biti lažno optuživani (.) i potpuno onemogućeni u svom znanstvenom
radu."

Pa koja je razlika danas?

Dolaskom šestorke na vlast 2000. godine na čelu sa SKH - pod novim nazivom SDP, nemilice je napadan predsjednik Tuđman i cijela njegova obitelj iako i njegovi neistomišljenici nisu osporavali njegove zasluge u stvaranje samostalne i slobodne države Hrvatske. Poslije njih dolazi na vlast HDZ s Ivom Sanaderom na čelu, vlast koju obilježavala kontinuitet s prethodnom politikom podaničkog mentaliteta prema Bruxellessu. To je imalo za posljedicu udaljavanje svih koji su se usudili uprotstaviti podaničkom upravljanju i Hrvatskom i HDZ-om. Takvoj politici smetala je Tuđmanova popularnost u narodu i njegova vjera da sami moramo odlučivati o svojoj sudbini, pa se ni HDZ nije na državnoj razini usprotivio detuđmanizaciji koju su provodili oni koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku.

Komu treba zaborav na prvog predsjednika Republike Hrvatske? Gotovo je nevjerojatno da se dr. Franju Tuđmana ne citira ni kao državnika, a niti kao povjesničara?

Predsjednika Tuđmana spominje se suzdržano prilikom državnih obljetnica. Odlaskom Mesića, koji je predsjednika Tuđmana mrzio, spominjat će ga se još više. HDZ ga spominje redovito na svojim stranačkim skupovima, iako mu kao stranka na vlasti ne odaje i državne počasti. Unatoč dijelu lijevog i žutog tiska u kojem ga se blati preko svake mjere - stvari će doći na svoje mjesto. Tako je to uvijek bilo s povijesnim istinama.

Predsjednik Tuđman je bio problem i europskoj birokraciji i njihovim hrvatskim poltronima zato što je EU vidio kao savez suverenih država, savez u kojem će zemlje članice biti ravnopravne i suverene. Sada kada je EU u velikim teškoćama jasno je da su stav i politika predsjednika Tuđmana bili jedini ispravni. Kad smo se odrekli njegove politike počela je velika rasprodaja Hrvatske i još veće
zaduživanje.

Nedavno je Milorad Dodik opet operirao s lažnom brojkom jesenovačkih žrtava, a s hrvatske strane nitko nije oponirao. Nije li izgon dr. Franje Tuđmana započeo kad je znanstvenim metodama rušio mit o Jasenovcu? Jesmo li se opet vratili u to doba kad u Hrvatskoj više nije oportuno govoriti istinu?

Povjesničar dr. Franjo Tuđman bio je prvi koji je javno rušio mit o udeseterostručenom broju jasenovačkih žrtava. Zato je bio osuđen već 1972. Zato što je gradio pokret za samostalnu i suverenu Hrvatsku na istini, zato smo imali jedinstvo hrvatskog naroda i mogli smo se izboriti za hrvatsku državu. Možemo ponoviti onu biblijsku da nas je istina oslobodila. Danas više nije uputno govoriti istinu. Ne samo da se Miloradu Dodiku nitko nije usprotivio, nego ni istina o Domovinskom ratu više nije poželjna. Mesić svjedoči u Haagu protiv predsjednika Tuđman, potpredsjednica Sabora Vesna Pusić javno govori protiv saborske Deklaracije o Domovinskom ratu. Istini nema mjesta u javnim i masovnim
medijima.

Čini se da lažna optužba o "podjeli Bosne i Hercegovine" ne silazi s dnevnog reda, unatoč već objavljenim činjenicama. Tom orkestru pridružio se i predsjednik Ivo Josipović. I umjesto da dođe do rasprave u Saboru o njegovoj izjavi u sarajevskom parlamentu, došlo je, kako pišu novine, do pomirbe Pantovčaka i Banskih dvora, a potom i do izjave čelnika SDA Sulejmana Tihića kojom pobija Josipovića i njegova "duboka žaljenja"?

Bošnjački član Predsjedništva i čelnik SDA gospodin Sulejman Tihić, upitan za komentar Josipovićeve izjave, rekao je tijekom službenom posjeta Zagrebu: "U najtežem vremenu za BiH nama bi bilo mnogo gore i teže da nije bilo Hrvatske. Hrvatska je prihvatila stotine tisuća naših izbjeglica, davala je BiH humanitarnu pomoć, a na kraju BiH je oslobođena na temelju sporazuma između predsjednika Izetbegovića i Tuđmana". To je najbolji odgovor i Pantovčaku i Banskim dvorima. I u tome se može vidjeti sva bijeda hrvatske politike. Niti znaju niti mare za istinu, a još je poraznije da se ne mogu dogovoriti o tome kakva je hrvatska strategija prema BiH. A to znači ne samo da su nemoćni i nesposobni nego i neodgovorni. Druga velika laž odnosi se na to da je prvi predsjednik "odveo Hrvatsku u izolaciju", pa je onda morao doći Mesić da je oslobodi izolacije i zarobi dužničkim ropstvom i novom etapom rebalkanizacije.

Čini se da su političke elite shvatile svu težinu puta kojega je dr. Tuđman sublimirao u kratku rečenicu: Vlastitim snagama i uz pomoć Božju, pa su se okrenule lakšem tipu vođenja politike - poslušnosti i pokornosti inozemnim središtima moći?

Veliki je neoprostivi grijeh predsjednika Tuđmana što nije htio sredinom devedesetih, prvo pristati na balkanske asocijacije, a zatim što nije podlegao pritiscima da pristane na zapadni Balkan. Predsjednik Tuđman je vidio Hrvatsku kao srednjeeuropsku i mediteransku a ne kao balkansku zemlju. To mu europska birokracija i dio svjetskih stratega nisu oprostili. Pristanak na zapadni Balkan mjera je Mesićeva podaništva i politika koje slijede iza toga. Svi oni blate politiku predsjednika Tuđmana, da bi opravdali balkanizaciju Hrvatske i svoje podaništvo prema europskoj birokraciji.

Čini se da postoji velik raskorak između političkih elita i hrvatskog naroda. Dok elite nastoje potisnuti dr. Tuđmana iz javnosti, za to vrijeme, u posljednjih deset godina, podignuto je oko 140 spomenika, spomen ploča i poprsja dr. Tuđmanu. Kako Vi komentirate te činjenice?

O tome sam već nešto rekla, a što potvrđuje i ova Vaša konstatacija. Da je predsjednik Tuđman bio popularan i omiljen u narodu najbolje govore podaci o otkrivanju obilježja dr. Franje Tuđmana od prosinca 1999. pa do 2009. godine. U tom razdoblju otkriveno je diljem Hrvatske 197 spomenika, bista, spomen ploča, trgova, ulica, mostova, škola i dr. od čega 14 spomenika i 4l bista. Pored toga svake godine na Dan svih svetih i na obljetnicu smrti Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana polaže se na desetine i desetine vijenaca i zapali stotine svijeća, a u povodu obljetnice smrti dolaze njegovi štovatelji i autobusima iz raznih krajeva Hrvatske odati počast svom predsjedniku.

Što kažete na zagrebački, Bože oprosti, Trg dr. Franje Tuđmana?

Jednom riječi to je sramotno. Bez obzira na to što su pojedinci, pojedine udruge, jedna od njih je i Udruga liječnika Domovinskog rata, i stranke predlagali druge primjerene lokacije, Komisija za imenovanje trgova i ulica, na svoju je sramotu odlučila imenovati ledinu za šetnju pasa 'Trgom dr. Franje Tuđmana', 'trgom' koji nema ni jedne kuće, a obilježen je tablom na drvenom štapu zabodenom u zemlju. Na sreću nisam to vidjela i ne želim vidjeti.

Jednom ste prigodom za mandata Stjepana Mesića kazali kako je on sramota za Hrvatsku. No, inače se rijetko pojavljujete u javnosti, a i kad se pojavite klonite se novinara. Taj put niste mogli izdržati, pa ste ipak dali ocjenu Mesićeva predsjednikovanja?

Bilo je to konkretno pitanje i konkretno sam odgovorila. Ocjena Stjepana Mesića kao predsjednika u desetgodišnjem mandatu bilo bi pitanje - što je on dobra učinio za Republiku Hrvatsku, a možemo navesti niz podataka što je sve učinio protiv države kojoj je bio na čelu.

Vi ste udovica hrvatskog predsjednika. Imate li Vi kakve zakonom zajamčene privilegije, poput onih kakve uživa drugi, bivši predsjednik, sada građanin Mesić?

Kao supruga Prvog hrvatskog predsjednika do 2000. nisam imala nikakve privilegije, osim ako se ne računa u privilegiju što me je vozač svakog dana odvezao u Zakladu i poslije punoga radnog vremena vratio kući. S obzirom na razdaljinu od mojeg stana do Zaklade, pet - šest kilometara, smatram da ni tada to nije bila privilegija s obzirom na to da od početka rada Zaklade do danas radim kao volonter.

Prvih dana siječnja 2000. godine, vozeći me u Zakladu, vozač mi je saopćio "od sutra vas više ne smijem voziti". Znači moja 'privilegija' je ukinuta. Nisam ni tada, a ni nikada kasnije postavila to pitanje. U Zakladu ili kad negdje moram ići vozi me moja kćerka, a ukoliko ona nije slobodna onda idem taksijem ili gradskim prijevozom. Druga 'privilegija' koju sam koristila isključivo na putovanjima sa suprugom bila je diplomatska putovnica, a u tisku sam pročitala da svi članovi obitelji Tuđman: Ankica, Miroslav, Stjepan i Nevenka imaju diplomatske putovnice. Istina je da diplomatsku putovnicu nitko od nas nema.

Kakav je danas odnos na relaciji obitelj Tuđman - HDZ? Jeste li se, primjerice, sastali s predsjednicom stranke Jadrankom Kosor?

Pa, članovi HDZ-a bili smo moj sin Stjepan i ja. Nakon 2000. godine putem tiska smo doznali da to više nismo. Navodno je rađena nova evidencija članstva. Zapravo, Sanader je na taj način maknuo iz stranke sve one za koje je smatrao da su nepodobni u "Sanaderovu HDZ-u", a koji su ostali vjerni svom predsjedniku Tuđmanu. Moj sin Stjepan i ja bili smo među prvim članovima HDZ-a kojeg je osnovao moj suprug, i mi smo upisivali i vodili evidenciju članstva stranke na samom početku. Izbrisani smo iz članstva bez obrazloženja i bez ikakve informacije iz HDZ-a o tome.

Tijekom predsjedničke kampanje dr. Miroslava Tuđmana niste se pojavljivali u kampanji. To je bila Vaša odluka?

Uz Miroslava sam bila svim srcem tijekom čitave kampanje i naravno željela njegovu pobjedu. Ne samo zato što mi je sin. Nego i zato što vjerujem da je kompetentna osoba: sveučilišni je profesor, sudjelovao u stvaranju Hrvatske države od samog početka 1990. godine, da je tijekom rata bio na svim bojištima napadnute Hrvatske, da je osnovao Hrvatsku izvještajnu službu, itd. Dakle, poznaje sustav nacionalne sigurnosti od Hrvatske vojske do izvještajnih službi, poznaje međunarodnu politiku i međunarodne odnose itd.

No, očito je da nije mogao proći pored medijske blokade jer je bio jedini, ili skoro jedini, koji je govorio da ne će biti kontinuitet politika koje su se vodile proteklih deset godina. S kontinuitetom takve politike već sada možemo vidjeti da nećemo daleko stići.

Znate li da uživate veliko poštovanje u hrvatskom narodu?

Ono što ja mogu potvrditi jest primljen veliki broj "Zahvalnica" pojedinih Udruga dragovoljaca Domovinskog rata iz raznih dijelova Hrvatske, mnoge Zahvale drugih Udruga i Domova, te bezbroj pisama koja primam od nepoznatih građana. Posebno sam toplo pozdravljena kad prisustvujem raznim promocijama ili predavanjima, što mi čini veliko zadovoljstvo, jer znam da je to priznanje i znak poštovanja mojem suprugu za sve što je učinio za ovu našu dragu Hrvatsku.

Nešto se ipak i u pozitivnom smjeru kreće - ove godine održavaju se već treći 'Dani dr. Franje Tuđmana' u Velikom Trgovišću. Znam da interes za sudjelovanje među hrvatskim povjesničarima raste, ali isto tako da je jako teško probiti birokratske barijere i Dane nekako institucionalizirati. Ministarstvo kulture, primjerice, nije uvrstilo Dane dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća, u svoj program sufinanciranja?

Uvjerena sam da će istina o stvaranju hrvatske države, o Domovinskom ratu, o prvom predsjedniku dobiti svoje mjesto kakvo zaslužuje i u javnosti. Za desetu obljetnicu smrti predsjednika Tuđmana HAZU je organizirala međunarodni skup. Na njemu su govorili i predsjednik Sabora, predsjednica Vlade, međunarodni i domaći uzvanici - ali o tome javni i masovni mediji nisu izvijestili. Ove godine u svibnju organizira se niz znanstvenih skupova: 14. svibnja HIP kao i svake godine organizira znanstveni skup pod nazivom "Hrvatska nakon dvadeset godina - kako dalje?"; 15. svibnja u Velikom Trgovišću organiziraju se treći "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća", Matica hrvatska 19. svibnja organizira znanstveni skup "Dr. Franjo Tuđman - deset godina poslije", itd. Sve to ukazuje da istraživanja i spoznaje koje se prezentiraju a potom i objavljuju s ovih i sličnih skupova ne mogu zatomiti istinu, unatoč krivotvorinama i falsifikatima kojih je pun žuti tisak. Nenad PISKAČ

Da, Zaklada Za djecu Hrvatske još postoji!

I dalje ste angažirani u Zakladi za djecu Hrvatske? Kako danas stoji Zaklada, što kažu statistički podaci?

Drago mi je da ste postavili i pitanje "Zaklade za djecu Hrvatske" koja postoji i uspješno djeluje punih 19 godina. Nedavno je jedna mlada novinarka Večernjeg lista, razgovarajući s ravnateljicom Zaklade gospođom

Boras, bila iznenađena rezultatima koje je Zaklada postigla tijekom 2009. godine, tražeći da joj to pismeno pošaljemo radi objavljivanja. Poslali smo ne samo Večernjem listu, već i drugim medijima, no prikazani rezultati su bili previše pozitivni da bi ih mediji, pa i sam Večernjak, objavili.

Zato su mnogi, kad na neki način dođu u kontakt sa Zakladom, iznenađeni da Zaklada još uvijek postoji. Jedino zahvaljujući Vašem - Hrvatskom slovu i Hrvatskom listu, postoji saznanje da smo još tu, da još uvijek skrbimo za dosta velik broj djece. Pitate za statističke podatke. Mjesečna pomoć djetetu iznosi 300,00 kuna, a isplaćuje se za 1400 do 1500 djece koju pomažemo do punoljetnosti. Najveći dio (70 posto) su djeca branitelja, a ostalo su djeca siromašnih i samohranih roditelja.

Oko 50 posto djece sponzorira Zaklada sama prihodom koji ostvaruje prodajom artikala (slika: ulja, crteža, grafika, zatim replika, čestitaka i razglednica) - sve darovano ili tiskano po odobrenju umjetnika, i od jednokratnih iznosa donatora. Svaki sponzor dobije podatke o 'svojem' djetetu i njegovoj obitelji, a pomoć za dijete ili djecu uplaćuje na njihovo ime putem PBZ. \elja nam je da i dalje zadržimo ovaj broj djece, da dobri ljudi ne zaborave djecu kojoj je pomoć neophodna, a djelatnice Zaklade i dalje će činiti sve što je u njihovoj mogućnosti za dobrobit naše djece.

NA BLEIBURŠKOM POLJU 2010.

2010-05-15T21:33:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org

Svečanom svetom misom na Bleiburškom polju odana je u subotu počast hrvatskim civilima i vojnicima ubijenima na kraju Drugog svjetskog rata. Oštar govor o kojem će se naravno dosta pričati sljedećih dana održao je potpredsjednik Hrvatskoga sabora Ivan Jarnjak. Pritom je naglasio da Bleiburg nije mjesto politizacije već mjesto na kojem se odaje počast svim nevinim žrtvama koje su stradale u bezumnom ludilu fašističkog i komunističkog, ideološkog i rasističkog nasilja. Zastrašujućom smatra činjenicu da 'počinitelji tih zločina nikad nisu izvedeni pred domaće ili međunarodno sudište, kao što je to bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio fašizam i nacizam'. Homiliju sisačkog biskupa Vlade Košića na središnjoj komemoraciji žrtvama Bleiburške tragedije objavila je Ika. Nju u cijelosti prenosimo u nastavku, a ovdje izdvajamo neke naglaske. "Istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija hrvatskoga naroda... Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi... Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za duše poginulih, ubijenih, stradalih zarobljenih hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji su ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima utočište, a prevarili su se jer su bili izdani i predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće međunarodne konvencije zabranjivale, da se zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.". (Hina,Ika)

Neka se priznaju sve žrtve kao žrtve

Dragi poštovatelji Bleiburške tragedije, predstavnici Hrvatskoga sabora i drugih visokih ustanova hrvatske države, Hrvatske vojske, poštovani članovi Počasnog bleiburškog voda, dragi hodočasnici iz Hrvatske i svijeta, draga braćo i sestre u vjeri!

„Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore

bolno pokošeno.

Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći

suzom orošeno.

Nevino je janje

vođeno na klanje.

Kud je Hrvat prošo,

makovi su rujni po poljima cvali."

Tako je opjevao ovo Bleiburško polje hrvatski pjesnik Vinko Nikolić.

A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu Hrvatske, napisao je još kao petnaestogodišnji mladić pripovijetku „Starac i život". U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četri jedanko, sva četri su bila moja." Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20).

Draga braćo i sestre, mi danas stojimo ovdje na Bleiburškom polju koje je postalo simbolom najveće tragedije hrvatskoga naroda, budući da su na današnji dan prije točno 65 godine ovdje započele masovne likvidacije hrvatskih zarobljenika i civila, koje su nastavljene s ovog mjesta nakon što su razoružane vojnike i zajedno s njima ovamo prispjele civile primili i sramotno predali pripadnici zapadnih uglavnom britanskih vojnih sila u ruke krvnika koji su ih nemilice mučili i ubijali na tzv. križnim putovima diljem Slovenije i Hrvatske, ali i još dalje po teritoriju čitave tadanje države. Neke procjene idu i do nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može reći da je broj stradalih bio veći od stotinu tisuća. To je tako velika tragedija da moramo reći kako se radi o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj 14-stoljetnoj povijesti.

Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. U nedavno prikazanom filmu „Katyn" mlada žena Anna uhvaćena je kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona im je hrabro odgovorila: „Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!" To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih a ne stranu ubojica. Na žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica.

Ovdje, na ovom polju opipljivo se osjeća sav besmisao takvih izbora. Jer ovdje su stradali deseci tisuća nevinih ljudi, a da se ni jednome od njih nije ni na kojem sudskom pa ni prijekom komunističkom procesu dokazala krivnja. Mi kršćani, njegovi učenici, pozvani smo na hrabrost. Ne misleći na sebe mi trebamo govoriti istinu. „Istina će vas osloboditi", rekao je naš Gospodin. Istina i samo istina. Ne istina koju uljepšavaju jedni ili poružnjuju drugi, već istina kakva ona stvarno jest.

A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija hrvatskoga naroda. Sudionik ove tragedije nedavno preminuli hrvatski pjesnik Mato Marčinko opisao je to ovako: „Pune ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima.. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih, vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice... Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!... Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: 'Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!"(M. Marčinko, Pobijte ih kao pse, Zagreb 2001., str. 21). I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo šutjeti. „Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!" Posebno danas kad se opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava krivotvoriti istina.

Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu, ali istina – premda tiha i prividno često poražena – na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije ni predmet demokratskog glasovanja, ni referenduma. Ona je naprosto takva kakva jest. Naš odnos prema tome mi možemo mijenjati, ali ono što se stvarno dogodilo ništa i nitko ne može promijeniti, pa ne znak koliko se trudio. Dogođeno je činjenica i to nepromjenjiva. U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.

Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva tog istog zločinačkog sustava, nebrojeno puta svećenicima ponavljao: „Doći će dan kad će taj bezbožni sustav propasti, vi ćete to doživjeti". Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio na Bleiburškom polju: „Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj posijao kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan žetve, pa će onda reći žeteocima, neka najprije pokupe kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i pšenica bjelica, pa ćeš ti, hrvatska majko, po pravdi Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove hrvatske hambare." (Nav. dj., str. 311). Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od većine prestrašenih ljudi, kojima je sustavni teror utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti misliti da je moguća njegova propast. Mi se međutim još uvijek pitamo, draga braćo i sestre, je li ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije Stepinac i vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem rodu dok se posve ne rasvijetli istina i dok se sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših ljudi. Sloboda se ne da ničim kupiti, za nju se ne može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa da je iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne može steći, već je jednostavno darovana onima koji se Boga boje.

Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za duše poginulih, ubijenih, stradalih zarobljenih hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji su ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima utočište, a prevarili su se jer su bili izdani i predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće međunarodne konvencije zabranjivale, da se zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.

Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno, braćo i sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi. Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!

Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve. Nitko nije smio stradati a da mu se nije sudilo. I ako za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kako se onda nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji su bez ikakva sudskog procesa i bez mogućnosti da se brane ubijani kao da nisu ni Božja stvorenja a kamoli ljudi, po šumama i gorama kud god ih se gonilo s ovog mjesta, i to više mjeseci pa i godina nakon što je rat završio!?

Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da Crkva i ja osobno kao katolički biskup ne mogu prihvatiti nikoju takvu optužbu nevinih ljudi, te da Crkva žrtve Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima, da se moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju konačno zadovoljštinu barem u tome da znaju gdje su im njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za njihove grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im svijeću. Crkva je uvijek bila i bit će na strani onih kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna ljudska prava i obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje dostojanstvo i pravo na grob i istinu o svojem stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje najvećeg i najbrojnijeg zločina nad hrvatskim ljudima nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti je još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put zemaljskoj pravdi, ali neće moći stati na put Božjem sudu!

Ovo nas mjesto prosvjetljuje, na ovo bi mjesto svaki Hrvat morao hodočastiti da se pokloni žrtvama i dade poučiti istinom kako duboko može čovjek pasti. Tu padaju sve maske. Ovo je mjesto molitve i zato se u tišini ovih dolina, šuma i bregova može naučiti puno toga, prije svega kako da se ne gazi po tuđim suzama, kako da se brani istina, ali i kako se umire u ljudskom poniženju, a ipak nikada bez nade da je Božja milosrdna ruka uvijek uz svakog čovjeka, pa snašla ga ne znam kako velika nevolja, a najgora je kad čovjek padne u ljudske bezbožne ruke.

Ponovno i ponovno podsjećamo: EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i komunističke zločine – prvo, s Rezolucijom Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 "O mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", od 27. lipnja 1996; zatim, drugo – Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom: "Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima" od 25. siječnja 2006.; na što je reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 30. lipnja 2006. – koja je donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska osuda komunizma: Rezolucija EU, odnosno njezinog, Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. Ova potonja rezolucija traži:

da se održava spomen, ali i da se osude autori zločina, da bi se na istini stvorilo osnovu za pomirenje, jer bez toga Europa neće postići svoje jedinstvo;

da se žrtvama komunizma oda počast kao junacima borbe za slobodu;

Rezolucija žali da se još i 20 godina nakon pada Zida ne otvaraju arhivi, posebice političkih policija;

Rezolucija traži da EU (Komisija i Vijeće ministara) materijalno pomognu nevladinim udrugama koje istražuju i skupljaju dokumentaciju o zločinima;
da se stvori mreža "sjećanja i savjesti" te da joj se pomogne materijalno i tako stvori paneuropski dokumentacijski centar;

da se 23. kolovoza proglasi Europskim danom spomena.

Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja sve što EU traži od nje, samo ove tri europske rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo nikakva odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na što ne obvezuje niti pravno sancionira komunističke zločine?

„O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima: oživjet ćete!" (Ez 37,4-5).Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi Ezekijel u dolini suhih kostiju, koje su predstavljale sav izraelski narod koji je živio poput mrtvaca bez Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela i udahnuti im život.

Kako nas, braćo i sestre, ova biblijska slika o dolini suhih kostiju koje oživljuju na zapovijed Božju ovdje, na Bleiburškom polju podsjećaju na nepregledno mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika i velik broj civila, majki, žena i djece, koji su ovdje tog kobnog 15. svibnja 1945. godine doživjeli strašnu i okrutnu sudbinu! Bila je to pogibija – tragedija nad tragedijama našega naroda, dapače najveći pomor i zator koji se ikada dogodio hrvatskome rodu.

„Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili Hrvatska majka i neće joj rana srca nikad zacijeliti nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga roga." ( A. Lukinović-I. Pomper, Vilim Cecelja. Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb 2009., str. 309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na ovo polje smrti i zatora, kada je na Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u Bleiburgu i na križnim putevima na kojima su stradali oni koji su bili bačeni u razne Hude jame, Kočevske roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.
Evanđelje po Ivanu koje smo čuli donosi nam Isusove riječi koje je on uputio svojim učenicima prije svoje muke i uskrsnuća.

Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi učenici prije njegova odlaska. Normalno je žalostiti se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s onima koji su u Bleiburgu i na križnim putovima izgubili svoje najmilije. Neutješni su jer je njihov odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali sami, najteže je rodbini bilo i jest – a radi se o barem sto tisuća hrvatskih obitelji! - to da oni nisu znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su poginuli njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i sestre. Pa ipak, nakon žalosti – kako nam Isus danas govori u Evanđelju – dolazi radost. Nakon što žena rodi, više se ne sjeća muka ni patnji, već se veseli novom životu. I s nama je tako. Poslije tragedije, poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi radost. Tu radost ne može nitko dati, ona je čisti dar Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on je uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše boli i tuge biti nadvladane, i da će zasinuti i nama svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje rađaju velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki blagoslov.

Evanđelje nas i u najtežim situacijama uvijek okreće prema nadi: „Žalost će se vaša okrenuti u radost", govori Gospodin Isus. Žalost nastupa zbog činjenice rastanka, budući da Isus ima otići, a to znači umrijeti – što on navješćuje svojim učenicima, te se njihovo srce ispunja žalošću. Ali onaj koji je otišao u smrt, vratio se u život. Bez njegova odlaska ne može doći Branitelj, koji će dokazati što je grijeh, što pravednost, što osuda. Svijet se u svezi s tim vara jer ne razumije Božju logiku niti Krista. Grijeh je, međutim, kako dokazuje Duh Branitelj, nevjera u Krista i njegovu pobjedu; pravednost je u tome da Isus odlazi Ocu, a osuda nije to da je on osuđen – nego da je on osudio kneza ovoga svijeta, đavla. I nama, braćo i sestre, Duh Branitelj otvara oči da upoznamo dublju i istinitu stvarnost i da vjerujemo u Isusovu radosnu vijest, da znamo da su i naši najmiliji kod Oca i da oni koje osuđuje ovaj svijet nisu pravedno osuđeni, već često obrnuto - upravo oni koji druge osuđuju.

Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest nazivali najvjernijom majkom, odvjetnicom Hrvatske, kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže, da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo protiv svake ideologije i zatiranja prava čovjeka i naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo osuditi zločine a priznati istinu.

Presveta Bogorodice, kraljice svibnja, moli za nas i za svu našu poginulu braću i sestre i izmoli mir hrvatskome narodu. Amen.

Revizija četničkog (anti)fašizma

2010-05-14T07:50:00.000+02:00

Izvor: www.hakave.org, Damir Kalafatić

Veličanstvena ovogodišnja parada u Moskvi održana je u čast pobjede nad njemačkim nacizmom, ali ne i nad fašizmom, jer je fašizam kao pokret prestao djelovati kapitulacijom fašističke Italije u rujnu 1943. godine.

Međutim, kod nas u Zagrebu taj isti datum slavi se u antifašističkom ozračju što je u potpunosti besmisleno i nelogično. I opet se na pultu govornice u koncertnoj dvorani 'Lisinskog' može zapaziti troroga partizanska kapa koja sugerira poznatu 'antifašističku' parolu: 'nosim kapu sa tri roga, ja se borim protiv boga'!

Da li namjerno ili tek slučajno, tog istog dana, Dana Pobjede nad nacizmom ili Dana Europe, u Beogradu se za široku javnost demokratske Srbije otvara bizarni Muzej Draže Mihajlovića sa svim njegovim osobnim predmetima uključivo njegovu ratnu odoru i pištolj; četnički kamu nismo opazili.

Dakle, kripto-demokratska Srbija još jednom hoće svijetu podvaliti notornu povijesnu laž kako su u Srbiji postojala dva paralelna-istovjetna 'antifašistička' pokreta, jedan generala Draže i onaj drugi, (njegova ljutog neprijatelja, nap.a.) druga Tita, koji je tog 'antifašistu' ili kako Srbi za njega s ponosom vele: prvog gerilca porobljene Europe, dao strijeljati 1946.g.(na i danas nepoznatom mjestu)....kao ratnog zločinca, svog suparnika i britanskog miljenika, tijesnog kolaboranta s talijanskim fašistima.

Doduše Srpska narodna skupština Ravnogorski je pokret legitimno ozakonila, i moralno i materijalno sa svim 'antifašističkim' beneficijama kako za još živuće četnike tako i za potomke poginulih koljača. Doduše, u jednu ruku su, Tito i Draža jednaki ako po ničem drugom, onda...obojica su bili i ostali ratni zločinci s tim što je Tito za svoje masovne poratne zločine bez rata dobio i hvalevrijedni prefiks: «mega»-zločinca.

Pravi antifašizam kao pokret u Srbiji nikad nije ni postojao, čak ni formalno, u nazivlju, a o tome se možemo i sami uvjeriti pregledom povijesnih dokumenata kao i ratnih zbivanja, posebno u Dalmaciji, Lici, Hercegovini i Zapadnoj Bosni gdje su krvavi zločini počinjeni nad Hrvatima, mahom nad civilima, izvedeni u tijesnoj vezi ortodoksnih talijanskih fašista i fašistoidnih četnika Draže Mihajlovića.

Prije bi se moglo kazati da je u Srbiji umjesto antifašizma postojao izraziti antijudaizam jer je Beograd već 1942. godine stekao uglednu titulu kao prvi grad Hitlerove Nove Europe-judenfrei (oslobođen Jevreja). A što se antifašizma tiče pogledajmo samo točku 3. sa zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu gdje možemo pročitati slijedeću povijesnu istinu:

«U skladu s federativnom izgradnjom Jugoslavije, koja se temelji na najpunijim(?) demokratskim pravima(?), činjenica je da već u vrijeme narodno-oslobodilačkog rata (dakle 1943.g.), osnovne organe narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju Narodno-oslobodilački odbori(u Srbiji i Sloveniji ali bez atributa 'antifašistički'?) i Zemaljska Antifašistička vijeća Narodnog Oslobođenja, kao što su Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske-ZAVNOH, Zemaljsko Antifašističko vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine-ZAVNOBIH, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Crne Gore i tada još hrvatske Boke Kotorske, Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Sandžaka, Inicijativni organ za Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Makedonije....i da je Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije-AVNOJ, vrhovno, zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije i vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline».

Dakle, srbijanskog ZAVNOS-a u to ratno vrijeme nema nigdje, njihovu 'antifašističku' šumsku gerilu predstavlja jedino kraljevski general Draža Mihailović.

I još nešto:

Gledajući jučer reportažu iz Moskve ostala nam je zapažena karakteristična izjava jednog borca Crvene Armije iz Staljinova doba:

«Da, da, Staljin (Gruzijac!) je bez ikakve sumnje bio masovni zločinac, on je toliko zla počinio i ruskom narodu, toliko je ljudi bez suđenja pobio....»

Dodao bih: jednako kao i njegov boljševičko-komunistički sljedbenik, drug Tito, krvnik nad 'svojim' hrvatskim narodom a sve uz svesrdnu pomoć Dražinih fašistoidnih četnika (po službenoj Srbiji-antifašista!, nap.a.) aboliranih po nagovoru Karađorđevih sponzora Britanaca tek pred kraj rata, 1944.godine.

Pa, a tako kaže Stjepan Mesić, među antifašistima je bio relativno mali broj komunista pa se po toj logici antifašističkim egzekutorima i ne mogu pripisati zločini po završetku rata, barem ne po zapovjednoj odgovornosti.

Drugim riječima komunistički zločinci boljševičke provenijencije na čelu s drugom Titom, kao idejni vođe 'poštenog antifašističkog' pokreta prisili su 'jadne antifašiste', i to bez suđenja, ubijati po komunistima obilježene narodne neprijatelje-idejne neistomišljenike i klerofašiste-od Bleiburga pa po križnim putovima sve do bugarske granice.

Pri tome su kao što 'zmija skriva noge' lukavo prikrivali tragove počinjenih zločina po jamama bez oznaka i obilježja kako bi sačuvali farizejsku čistoću svoje, eto, pravedne borbe za slobodu.

Hoću svoj „mrak“

2010-05-08T23:24:00.000+02:00

Izvor: http://www.uhd91.com

Osjećam potrebu da nešto kažem, a nemam glasa da izustim. Osjećam potrebu da nešto napišem, a nemam riječi da se izrazim. Vrištao bih ali ne smijem... Ne smijem radi djece svoje, jer će me opet pitati jesam li ružno sanjao. Ne smijem radi ljudi jer će misliti da me je napustila nada i da su mi svi brodovi potonuli. Samo razmišljam, pa mi se u glavi vrte razne misli, da je bilo ovako ili da je bilo onako. Ne vjerujem svojim očima i svojim ušima da smo sve opet prepustili drugima. Prepustili smo drugima da odlučuju o nama, o našim sudbinama, o sudbinama naših heroja. Vrištim u sebi, pa mi vrisak dere kosti i raspara tijelo. Djeco moja nije san, sve je ovo surova java i događa se samo nama, nikome drugom, nama.

Opet ćemo provesti godine čekajući da nas stigne njihova „PRAVDA“ zbog tog što smo branili zemlju. Kažem njihova „PRAVDA“ jer to nije pravda koju mi poznajemo to je nešto drugo, ona važi za branitelje i pošten narod, dok za ubojice i koljače, lopove i pljačkaše ona se zove „Abolicija“ , „Nedostatak dokaza“ ili pak „Zastara“. Opet ćemo provesti godine čučeći u njihovom „SVJETLU“, ili tapkajući tražeći kutak svoga „mraka“.

U toj „PRAVDI“ i pod tim „SVJETLOM“ živjeli smo i do sada. Živjeli smo kao duhovi, plašeći se nekih novih prohtijeva iz Evrope, nekih novih zadaća koje treba ispuniti i ceh platiti braniteljskim slobodama. Ne želim od vas niti vaše „PRAVDE“ niti vašeg „SVJETLA“, želim svoj „mrak“ u kojem nam nitko neće pretresati kuće tražeću nepostojeće dokumente, u kojem nam nitko neće prijetiti zatvorima ili oduzimanjem krvavo stečenih odličja. Želim svoj „mrak“ u kojem nam se trupla neće klatiti obješena na konopac zbog vaše „PRAVDE“ i zbog vašeg „SVJETLA“.

Ali ima svjetla i za nas, ne dam se, nećete slomiti moj duh, nećete mi ukrasti sjećanja, neću šutjeti i obarati glavu. Ako moram birati od dva zla odabrat ću ono manje, ako ga ima, a ako ga i nema suprotstavit ću se i većem zlu od vas. Ne možete mi uzeti ljubav prema Domovini, ne možete me natjerati da mrzim svoj narod, svoju vjeru i svoje heroje. Ne možete jer znam da ima Boga i da će doći dan kad ćemo svi njemu polagati račune, a ja sam za to spreman, jeste li i vi gospodo „pravednici“.

Ako mislite da za mene i ovakve poput mene nema nade, varate se, mislili ste da za nas nije bilo nade niti 91, pa smo ostali, borili se i pobijedili. Zbog toga nas i ne volite, zbog toga što smo uporni, tvrdoglavi, što volimo svoje. Moram vam poslati jednu poruku: "Mi smo tu, bili, jesmo i biti ćemo, ako nas ne volite to je vaš problem, a ne naš. Nećemo posustati i nećemo se predati, jer mi ne znamo kako se to radi, a nemamo želju to niti to od vas naučiti. Ako nas ne možete podnijeti takve kakvi jesmo, idite gospodo u svoje "SVJETLO" i svoju "PRAVDU", a nama ostavite naš "mrak" jer smo ga mi stvorili iz ljubavi i mi ćemo u njemu pronaći i svoje svjetlo i svoju pravdu, mnogo lakše kada Vas ne bude bilo.

MASOVNA GROBNICA USRED ZAGREBA

2010-05-07T20:58:00.000+02:00

Izvor: Ivica Relković

Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,

Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskog sabora,

Poštovana gospođo Predsjednice Vlade Republike Hrvatske,

Poštovani gospodine Ministre unutarnjih poslova,

Poštovani gospodine Ministre pravosuđa (i odnedavno izabrani pomoćniče glavnog tajnika UN-a za ljudska prava),

Poštovani gospodine Glavni državni odvjetniče,

Poštovani gospodine Gradonačelniče grada Zagreba,

Poštovani primatelji ovoga dopisa,

Komu da prijavim ubojstvo osamnaest osoba u gradu Zagrebu?

Svjedok likvidacije i očevidac ukopa povjerio mi je tajnu o ubojstvu sedamnaest zarobljenih vojnika i jednog dvanaestogodišnjeg dječaka, u Zagrebu u svibnju 1945. godine. Precizno (u metar kvadratni!) poznata mi je lokacija masovne grobnice u koju su ukopana tijela ubijenih. Ta grobnica nije prijavljena, nije nigdje navedena, pa nijedna od nadležnih državnih institucija za nju i ne zna.

Komu da građanin prijavi masovnu grobnicu usred glavnoga grada Republike Hrvatske?

U proteklih nekoliko godina kao predstavnik nevladine udruge temeljem vjerodostojnih iskaza svjedoka prijavio sam nadležnim institucijama više masovnih grobnica i više događaja ubojstava iz perioda Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega. Dostavio sam im kopije dokumenata kao i iskaze živućih svjedoka s jasnim i preciznim lokacijama mogućih masovnih grobnica i likvidacija. Svjedočenja su bila takve naravi da je bilo moguće trenutno pristupiti istražnim postupcima i, što je ključno, sondiranjima terena i iskapanjima. Ali “nadležne institucije” nisu ni u jednom slučaju učinile išta bitno. One su, zapravo, činile sve da se ništa bitno ne pokrene.

Ispunjavajući svoju građansku dužnost, u dobroj vjeri i savjesno, pisao sam tadašnjem predsjedniku RH, predsjedniku Hrvatskog sabora, predsjedniku Vlade RH, ministrici pravosuđa, ministru unutarnjih poslova, glavnom državnom odvjetniku, gradonačelniku grada Zagreba i mnogim drugim “nadležnim institucijama” od kojih niti jedna nije poduzela ništa konkretno o sasvim konkretno prijavljenim predmetima.

Zato vas sada javno pitam: kojim to institucijama hrvatski građanin treba prijaviti ratni zločin (koji ne zastarijeva, valjda, ni za žrtve Hrvate) u Republici Hrvatskoj? Koje su to nama građanima nepoznate institucije jače od svih državnih institucija zajedno kada se svjedoci moraju javljati nevladinim udrugama, jer nemaju nikakvo povjerenje u “nadležne institucije”, dapače, upravo se njih – boje!!! Dvadeset godina nakon uspostave samostalne (?) i slobodne (?) hrvatske (?) države, svjedoci zločina starih šezdeset i pet godina boje se “nadležnih institucija” te države!!! Plaše se nekih “službi” koje su, kažu, još uvijek pozadinski gospodari naših života. A kao dokaz navode upravo to da se nikakvom prijavom ništa ne može postići, negoli još samo sebi samome zagorčati život.

Komu dakle u ovoj državi prijaviti masovnu grobnicu da bi oni koji su u nju bačeni bili uopće priznati kao žrtve, uključujući i dvanaestogodišnjeg dječaka koji se “greškom” našao uz “krivih” sedamnaest hrvatskih vojnika?

Ima li u Hrvatskoj ikoga tamo negdje gore tko služi ovomu narodu bez dvostrukih mjerila?

Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši “nadležnih institucija” i njihovih “paradržavnih organa“?

Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši medijskog prijezira prema svakom tko se ne uklapa u zadane standarde političke poželjnosti koja je do neprepoznatljivosti umrtvila jedan ne tako davno ponosan narod?

Ako postoji još netko u ovoj državi (pa i među gore spomenutima) tko život i žrtvu dvanaestogodišnjeg dječaka smatra većom vrjednotom od sveukupne diplomatske dvoličnosti “nadležnih institucija” zajedno, neka mi se javi.

“Nasilno”, “ilegalno” i “izvaninstitucionalno” (jer su i žrtve ubijene nasilno, ilegalno i tobože izvaninstitucionalno, a zatim danas institucionalno namjerno zanemarene) posjetit ćemo u prisustvu svjedoka, a zatim i otkopati prvu masovnu grobnicu u gradu Zagrebu.

Žrtve su to zaslužile, čak i kada živi nisu!

U Zagrebu, 7. svibnja 2010.

Ivica Relković, preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora iz vremena Domovinskoga rata

Napomena: Potpisnik je kao predsjednik Hrvatskog odgovornog društva pokrenuo projekt “Edukacijska udruga 1481” te prikupio niz autentičnih iskaza svjedoka, proslijedio ih nadležnim državnim institucijama i prijavio lokacije više masovnih grobnica u gradu Zagrebu, nakon čega nije ozbiljnije proveden niti jedan postupak. Trenutačno je predsjednik nedavno osnovane Obiteljske stranke.

Kontakt: Hrvatsko odgovorno društvo, Zagrebačka cesta 190, Zagreb; mob: 098/355-277, ivica.relkovic@zg.t-com.hr